Za nekoga tko je došao na vlast najavljujući da će odbiti poslušnost Grčke prema tzv. Trojci i tražiti od vjerovnika da otpišu grčki dug zaista je neobično tvrditi kako je iznenadio sugovornike kada je četvrtog dana na vlasti izjavio da namjerava napraviti upravo to – uskratiti dobrodošlicu Trojci i tražiti otpis dugova.
Utoliko nikoga ne bi trebao iznenaditi nastup novog grčkog ministra financija Yanisa Varoufakisa na konferenciji za novinare sa šefom Eurogrupe Jeroenom Dijsselbloemom u petak u Ateni. Logika kojom je Syriza izabrana na vlast protivljenje je programu pomoći međunarodnih vjerovnika u zamjenu za provođenje reformi u Grčkoj, i “mi nećemo”, rekao je živopisni grčki ministar, “ići protiv toga tako što ćemo tražiti produljenje programa”.
Kažemo živopisni jer Varoufakis je, a ne Tsipras, najveći frajer u novoj grčkoj vladi. Obrijane glave, u motorističkim čizmama, na posao je taj dan došao na crnom motociklu Yamaha 1200cc i hladno pokrenuo val događaja koji bi mogao ili radikalno promijeniti Europsku uniju ili odvesti Grčku iz eurozone. Sastanak u petak bio je početak teških pregovora Syrizine Grčke s ostatkom EU.
Premijer i ministar financija kreću na turneju na kojoj pokušavaju pridobiti saveznike za svoje planove: Tsipras je sutra u Rimu, prekosutra u Parizu, a ministar Varoufakis ide i u London.
Sve je to lijepo – i mladi radikali s revolucionarnim idejama, i motoristi-ministri, i pokušaj šarmiranja važnih europskih prijestolnica u kojima sjede lideri s lijevog centra – ali evo jedna gorka istina koja će natjerati Syrizu na kompromis: ako dugujete novac, zaista nije toliko bitno koliko je velika i sjajna vaša pobjeda na izborima.
Syriza računa da će demokracija nadjačati politiku štednje. Ako su dobili demokratski mandat da prekinu štednju, računaju Tsipras i drugovi, onda je to kraj priče. To je vrlo nadobudno razmišljanje. Istina je, doduše, da jedna snažno izražena demokratska volja građana Grčke može resetirati razmišljanje na razini čitave EU jer svako rješenje koje EU smisli za izlazak iz krize mora biti politički prihvatljivo velikom broju građana. U suprotnom, stvorit će se izgubljene generacije građana koji će birati sve radikalnije i radikalnije političare na vlast, a to vodi samo u kaos.
Bilo koje rješenje mora, dakle, imati političku kalkulaciju koja teži zadovoljavanju, a ne antagoniziranju građana. Ovi izbori u Grčkoj mogu natjerati EU da zastane na trenutak i razmisli o strogoj politici štednje. No, dug je dug. Dug ne otpisuju dužnici, nego vjerovnici. Oni koji imaju novac oni su do čijeg se mišljenja drži, a to posebno vrijedi u vremenima financijske krize kada mnogi nemaju novac. Dužnik koji duguje mora taj dug vratiti onako kako je unaprijed bilo dogovoreno.
Da, bilo je slučajeva kada su vjerovnici masovno opraštali dugove nekih država. Zapadni saveznici – bez tadašnjeg SSSR-a i njegovih satelita, a uključujući i SFRJ (dakle, uključujući i građane Hrvatske) – otpisali su 1953. SR Njemačkoj polovicu njezina vanjskog duga. Polovica duga oproštena je 1991. i Poljskoj.
Ali to su iznimni slučajevi u kojima je vjerovnicima u političkom, ekonomskom i geostrateškom smislu bilo i te kako stalo do toga da od Zapadne Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata ili od Poljske nakon njezine uloge u rušenju komunizma stvore pozitivne primjere. Otpis polovice vanjskog duga Grčkoj, prema svemu sudeći, stvorio bi negativan primjer jer bi to bio znak svim problematičnim zemljama eurozone da se iz svojih dugova, deficita i spirale vlastitih pogrešaka mogu izvući – biranjem što radikalnije vlade sa što “luđim” idejama.
Grčka nije poput Irske ili Španjolske, čiji je javni dug eksplodirao u krizi jer su morale spašavati svoje banke. Grčka je zaista u velikoj mjeri sama “kriva” za svoj golemi javni dug jer je on nastao financiranjem neumjerene potrošnje u kontekstu masovno raširene kulture porezne utaje. Novi otpis duga ne bi uklonio razloge zbog kojih je dug počeo divljati (kažemo novi jer jedan otpis grčkog duga, onog koji su držali privatni vjerovnici, već je proveden 2012.).
Da, dolazak Syrize na vlast u Grčkoj možda će natjerati EU da razmisli o ublažavanju strogih mjera štednje ondje gdje štednja očito ne daje rezultate. S druge strane Syriza će u vladi, za razliku od vremena provedenog u oporbi, shvatiti da novi otpis duga ne ide tako lako. To je taj kompromis koji će se na kraju morati postići.
Financijski sustav koji je baziran na dugu, ne može iznjedriti ništa drugo nego zadužene ili prezadužene države i pojedince. Mediji se, naravno, ne bave tim kriminalnim sustavom centralnih banaka, nego njegovim žrtvama. Tko se poželi izvući iz spirale dužničkog ropstva, toga proglase diktatorom ili ultra radikalom, odrede mu sankcije ili pošalju rakete. No, ovo je vrijeme buđenja, i lihvarska kriminalno hobotnica neće još dugo preživjeti