Svima je jasno da teroristički napadi u Parizu nemaju veze sa zloupotrebom bezgranične schengenske zone. Napadači su bili francuski državljani koji žive u Parizu tako da (ne)postojanje graničnog prijelaza nekoliko stotina kilometara dalje od Pariza ne bi igralo presudnu ulogu. Pa ipak, među prvim reakcijama u raspravi o tome kako se Europa može obraniti od terorističkih prijetnji nakon Pariza bila je “postrožiti Schengen”. Takva besmislena reakcija donekle podsjeća na američku reakciju nakon 11. rujna 2001. koja je odmah željela – “izvesti invaziju na Irak” (iako Irak nije imao nikakve veze s terorističkim napadima na SAD). Sudeći po takvim reakcijama, postoji realna mogućnost da teroristički napadi u Parizu imaju na europsku politiku sličan utjecaj kao napadi 11. rujna na američku politiku domovinske sigurnosti. Nadamo se da ipak neće imati tako sličan utjecaj da se sloboda kretanja i građanska prava srozavaju u paničnoj političkoj reakciji koja promašuje stvarne uzroke.
Jedan zastupnik u Europskom parlamentu rekao mi je ovih dana kako smatra da bi EP sada trebao usvojiti direktivu koja obvezuje aviokompanije da automatski dijele s vlastima podatke o svakom putniku jer je “zaista apsurdno da su podatke o dvojici terorista iz Pariza imali Amerikanci, a ne Europljani”.
Dakle, propust francuskih vlasti u nadziranju sumnjivaca koji su otprije bili poznati policiji pokušava se iskoristiti kao opravdanje za uvođenje zakonske dozvole za masovan nadzor svih putnika u zračnom prometu EU. To je zaista još jedan primjer nepromišljene reakcije. Možda direktivu poznatiju pod nazivom PNR (“passenger name record” ili podaci o imenu putnika, iako je riječ o podacima koji nisu samo ime i prezime nego i plan čitavog putovanja, adresa, e-mail itd.) zaista treba uvesti na području čitave Unije, ali ne s ovako besmislenom argumentacijom. Kao što je to uočio osnivač Wikileaksa Julian Assange, teroristički napadi u Parizu primjer su koji govori o upravno suprotnoj potrebi: ne o potrebi masovnog, nego o potrebi ciljanog tajnog nadzora, usmjerenog na točno određene pojedince koji su sumnjivi.
Braća Kouachi bili su poznati francuskim službama kao džihadisti i prije no što su izveli teroristički napad na Charlie Hebdo. Jedan od njih dvojice čak je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog terorizma. Obojica su godinama bili na američkoj listi potencijalnih terorista kojima je zabranjen ulazak u SAD. Amerikanci su zabilježili njihovo putovanje u Jemen, uporište Al-Qa’ide na arapskom poluotoku, prije četiri godine. Jedini sličan primjer koji pamtimo, primjer u kojem ranije osuđivani kriminalac izmiče kontroli sigurnosnih službi i sudjeluje u planiranju i izvođenju bombaškog napada u nekom od europskih gradova, dogodio se u Zagrebu. Zbog očitog propusta hrvatskih sigurnosnih službi, Robert Matanić nakon odslužene zatvorske kazne u Bugarskoj, unatoč javno poznatim vezama s mafijom, mirno je po centru Zagreba s ostalim zavjerenicima dogovarao kako izvesti atentat na Ivu Pukanića.
Suprotan primjer uspješnog ciljanog nadzora, koji je rezultirao sprečavanjem terorističke akcije prije njezina pokretanja, vidjeli smo u Belgiji prije dva tjedna. Lako je biti general poslije bitke, ali jedna takva protuteroristička akcija mogla je preduhitriti braću Kouachi i spriječiti napade u Parizu. Sada, kad su se oni dogodili, jasno je da Europi prijeti opasnost od terorizma, no jasno je i da bi bilo opasno paničnom političkom reakcijom dodijeliti nove ovlasti masovnog nadzora svih građana EU onim službama koje tako često pokazuju svoju nekompetentnost u provođenju osnovnih ovlasti ciljanog nadzora stvarno opasnih grupa ljudi.
A što se Schengena tiče, koliko god se pojavljivali pojedinci koji zagovaraju vraćanje graničnih prijelaza između svih zemalja EU, šanse da se takvo što zaista dogodi ipak su vrlo male. Sloboda kretanja jednostavno je toliko veliko postignuće EU i toliko priraslo srcu i modernom načinu života u Europi da bi njezinim uklanjanjem nestalo barem 50 posto privlačnosti ideje EU u očima građana. Što se Hrvatske tiče, nitko nikad nije očekivao da će naš ulazak u schengensku zonu biti lak. Vjerojatno će biti još i za nijansu teži ako se rasprava o Schengenu zatruje tako radikalnim idejama kao što je postroženje već postignute slobode kretanja. Ali, Hrvatska najprije treba aplicirati za ulazak u Schengen. To još nije učinila.
nevjerojatno, iako je opasnost od islamista povratnika sa sirijskog ratista svima bila poznata, nitko nije razmisljao o rigoroznim mjerama i granicnoj kontroli. iako su i mnogi muslimani upozoravali svoje drzave po eu na tu opasnost, svi su se ponasali kao slijepci. to nema veze s humanitarnim nacelima. a sad - insceniran pokolj - i eto rjesenja. odjednom svi u istu trubu: trebamo vise sigurnosti, vise kontrole, vise policije, vise oruzja, totalnu kontrolu interneta!! jasno od kud puse vjetar i zasto. jedna mala austrija sva poplavljena krimi-turizmom sa istoka nije smjela niti zucnuti o zastiti svojih granica. a sad kad svi trube isto, sad kad se evropa jasno i otvoreno naoruzava, nesto zbog navodno rusije, nesto zbog navodno islamista, jasno je da je dosao kraj nasim gradjanskim slobodama. isti scenarij kao i prek bare 11/9. bilo je samo pitanje dana kad ce poceti u evropi. evo pridruzuje se i australija. a tko dakle vuce te konce?