Natjecanje koje je prošle godine obilježilo pedesetu
godišnjicu gotovo je u pravilu jedan od najgledanijskih
televizijskih spektakala, a tako će vjerojatno biti i 10. svibnja kada
će se prikazivati polufinale izbora za pjesmu Europe. Iako se kvaliteti
pjesama često zna prigovoriti, a Eurosong se nerijetko zna nazvati i
utjelovljenjem kiča i neukusa, još je brojna publika ispred
malih ekrana kada treba doznati kako smo se ove godine plasirali i koja
je pjesma pobijedila.
Broj glasova za pjesme koje se natječu, podaci o gledanosti u
više od pedeset zemalja u kojima se Eurosong prikazuje, te
zanimanje koje obožavatelji pokazuju preko interneta govore da je ta
priredba rijetka prilika za promociju tako velikih razmjera. I iako je
prilika za predstavljanje Hrvatske i naše glazbe tako
širokom auditoriju zasigurno najveći plus Eurosonga, moguće
je postaviti pitanje u što se to posljednjih godina taj
festival pretvorio. Glazba je pala u drugi plan, a na prvo mjesto
došli su razni ekscesi, šokantni scenski nastupi
i tračevi o natjecateljima. Publiku je potrebno zaprepastiti, a ne
zadiviti, o čemu svjedoče brojni primjeri, a to su svakako
prošlogodišnji pobjednici - maskirana skupina
Lordi.
No u razgovoru s ljudima koji su na ovom natjecanju sudjelovali
doznajemo da, bez obzira na to što Eurosong mijenja svoj
prvobitni oblik, on još pruža mnogo više
pozitivnog nego negativnog. No svi se naši sugovornici slažu
da se mnogo toga promijenilo i da se negdje tijekom godina natjecanja
pomalo izgubila prvotna ideja okupljanja najboljih pjesma Europe na
jedno mjesto. Nekad "željezna lady" HTV-a i prva dama hrvatskih
izaslanstava, danas umirovljenica, tvrdi da je Eurosong važan i zbog
toga što ga prati nekoliko stotina milijuna gledatelja iz
cijeloga svijeta.
- Kao i sve velike priredbe, tako je i ova ponajprije promocija zemlje
iz koje pjesma dolazi. Svi koji prate Eurosong imaju komercijalne
koristi, bez obzira na to je li riječ o turističkom promaknuću države
ili pak samo o glazbi. Moje iskustvo govori kako su naši
autori pokušavali promovirati i glazbu koju stvaraju, ali
istodobno imati i dobar scenski nastup, što je posljednjih
godina bilo i te kako važno jer, budimo realni, u posljednjem
desetljeću, rekla bih, pobjeđivali su najrazličitiji ekscesi. U svakom
slučaju, Eurosong je promocija zemlje iz koje pjesma dolazi -
završila je Ksenija Urličić.
Zrinko Tutić
Zrinko Tutić, skladatelj i glazbeni producent, na Eurosongovima
nastupio je s Doris Dragović u Bergenu, s Tajči u Zagrebu te s Majom
Blagdan u Oslu. Tvrdi kako je Eurosong par excelance priredba jer je
gledaju stotine milijuna ljudi.
- Tamo ne prolaze evergreeni, nego ekscesi i dobri scenski nastupi -
smatra Tutić.
- Priča se ne o glazbi, nego o tome kome su se vidjele grudi, a kome
ne. Eurosong je prilika da se pokažeš milijunima gledatelja
i prilika da se mala nacija poput naše pokaže i kao veliko
turističko odredište. Eurosong je prilika da se ljepote
naše zemlje, među ostalim, pokažu na stotinama internetskih
stranica - govori Tutić.
Svakako i tamo vrijedi ono načelo da trebaš iznenaditi
protivnika pa su tako, primjerice, Maja Blagdan i Zrinko zapjevali "Da
nije ljubavi" u hotelskom predvorju i pokazali da znaju biti zabavni i
izvan pozornice.
- Uostalom, tko je čuo za Celine Dion do Eurosonga? - pita Tutić.
Negativno je, prema njegovu mišljenju, što se u
posljednjih nekoliko godina poručuje mladim glazbenicima da mogu
pjevati uz traku te da je važniji eksces nego dobar nastup. Tomu, tvrdi
Tutić, pripomažu i novine koje ljude-glazbenike troše kao
toaletni papir, a pritom zanemaruju ono temeljno, a to je
glazba.
- Nisam doživjela Eurosong kao negativno iskustvo. Naprotiv, izdržala
sam sav pritisak koji donosi pobjeda na Dori i pjevačko predstavljanje
zemlje u Europi - kaže Maja Blagdan, koja je nastupila 1996. godine u
Oslu i uzvikuje:
- Bila sam četvrta! Nemam negativan stav, ali smatram kako u vezi s
Eurosongom ne treba stvarati neku filozofiju jer kad se to čini, onda i
"kola krenu nizbrdo". Prema mojem mišljenju, riječ je samo o
još jednom festivalu, poput niza ostalih, ali gleda ga
nešto više ljudi.
Doris Dragović
S njom se slaže i njezina kolegica Doris Dragović, koja s tim
natjecanjem također ima samo pozitivna iskustva. - Nepopravljivi sam
entuzijast i smatram da dokle god ljude vesele takve priredbe poput
Eurosonga, dotle ih treba i održavati - smatra Doris.
- No od moga su se prvog nastupa u Bergenu do drugog u Jeruzalemu
stvari na Eurosongu uvelike promijenile. Sve se nekako malo ispuhalo pa
mi se čini da je i Eurosong postao festival poput bilo kojega drugog.
Nema više onoga blještavila kakva je nekad imao,
primjerice, San Remo. Moj prvi nastup bio je moja promocija, i to nakon
što sam otišla iz skupine More, a izraelsko sam
iskustvo doživjela na onoj drukčijoj, vjerničkoj razini. Dojmio me grad
i njegova (kršćanska) povijest, ali u poslovnome mi se
smislu nije dogodilo ništa spektakularno s tim Eurosongom.
Istina, gostovala sam na televizijama nekih članica Eurovizije, nakon
toga ESC-a, ali to ni na koji način nije uvelike utjecalo na moju
karijeru.
S druge strane pobjednica Eurosonga 1989. godine u
Švicarskoj Emilija Kokić, koja je tamo nastupila sa skupinom
Riva i pjesmom Rock me, tvrdi da joj je taj nastup otvorio mnoga vrata,
a da ih otvara još i danas.
- Mi smo onda bili na početku karijere i nakon pobjede u Lausanni
probili smo se ne samo kod kuće, nego i u inozemstvu. Na žalost, zbog
rata nismo mogli nastaviti u istom tempu. Ali, evo prošle
godine bila sam prezenterica na pedesetoj obljetnici Eurosonga i kada
sam došla tamo, vidjela sam da ljudi još znaju za
nas i žele nas čuti. Sada mi se ponovno otvaraju vrata inozemnog
tržišta, i to sve zahvaljujući Eurosongu. Mislim da uza sve
pluseve i minuse, koje ima Eurosong, to je još gotovo jedina
prilika da primjerice dođete na prvo mjesto ljestvice u Arubi -
zaključila je Emilija Kokić.
Autor njezine pjesme Rajko Dujmić tvrdi da se Eurosong promijenio od
natjecanja za široke mase, u kojem se cijenila kvaliteta i
zabava, do onog gdje prolazi i šokantno, scenografija i,
očito, kostimografija.
- Eurosong je svijet za sebe, bio je prije, a i danas je - smatra
Dujmić i kaže kako bi možda mladi naraštaji trebali
prihvatiti tu priliku za eksperimentiranjem, koja im se tako pruža.
