Sjećate li se Ferkonje iz TV serije “U registraturi”? Ili možda svih njegovih štoseva iz Večernje škole? Jučer je smijeh zamro na vijest da je u ponedjeljak navečer, od posljedica moždanog udara, umro glumac Đuro Utješanović. Sada znamo datum njegove smrti: 25. veljače 2013. godine. No, ne znamo i nikada nećemo znati datum njegova rođenja. Hrvatski glumac, rođen je u Bosni i Hercegovini i bio je siroče Drugog svjetskog rata. Sam je često znao govoriti da je rođen “između dva sela, u jednoj šumi” negdje u okolici Sanskog Mosta. U nekim je dokumentima pisalo da je rođen 1938., ponegdje 1940., dok u trećima piše 1941. godina. Sam je odabrao 1940. kao godinu svog rođenja, jer nju je najlakše pamtio. Otac je poginuo 1943. godine u njemačkom napadu na partizansku podzemnu bolnicu, a majku su 1945. ubili pljačkaši. Osnovnu školu završio je u Kikindi, a 1956. godine poslan je u Split, gdje je pohađao šumarsku školu zajedno s još jednim budućim velikim hrvatskim glumcem – Ivicom Vidovićem. Po završetku srednjoškolskog školovanja vraća se u Kikindu, odakle je, opet protiv svoje volje, poslan u Sarajevo na šumarski fakultet. Šumarski fakultet mu nikako nije bio po volji i nakon dvije godine studija odlučio je “pobjeći” iz Sarajeva u Zagreb. U Zagrebu će nešto poslije upisati i glumu, za koju je pokazivao zanimanje još od srednjoškolskih dana. Poslije stjecanja diplome deset je godina radio u kazalištu Gavella, a potom je odlučio napustiti kazališne daske.
Često je igrao u filmovima i to najviše tada nepopularne uloge žandara i ustaša. O svom životu i poslu uvijek je govorio kroz humor, pa možemo reći da je bio prvi hrvatski stand-up komičar, još u vrijeme kada nitko nije znao što je to. Tako je jednom ispričao: “U 'Nepokorenom gradu’ potukao sam jedno jutro dva kamiona skojevaca. Jednog sam ‘strijeljao’ pet-šest puta, a kada sam čuo da dečko radi preko student-servisa i da mu se plaća po metku, ubio sam ga još nekoliko puta”.
Bio je nenadmašni majstor improvizacije. I opet smo na snimanju serije ‘Nepokoreni grad’, scena vješanja sa Zvonkom Lepetićem i Milanom Štrljićem: “Krenuli ja i Lepeta vješat’ Štrljića. Dere se on, i dere, i dere, kad iziđe neka baba, koja nije znala da mi snimamo i pita: ‘A zakaj vješate dečeca?’ Proderem se ja na nju: ‘Bježi baba, i tebe ćemo objesiti!’ Žena je premrla, mislila je da je opet počeo rat, a redatelju Edi Galiću toliko se dopala ta scena da ju je ostavio u filmu.”
Stručnjaci za povijest hrvatskog teatra posebno izdvajaju njegovih 30 godina na Dubrovačkim ljetnim igrama. Uglavnom su to bile male uloge. Primjerice, u "Kafeteriji" je u tri sata predstave izgovarao samo dvije riječi: “kahvu” i “ja”. Svake večeri sa scene ga je ispratio gromoglasni pljesak.
Počivao u miru Božijem, Đuro Care!!