Na festivalu Zagreb Dox premijerno je prikazan dokumentarni film “Ratni reporter” autora Silvestra Kolbasa. Drugi je to izlet u dokumentarističke vode ovog poznatog snimatelja i drugo po redu vrlo iskreno razlaganje vlastite intime na velikom platnu. Redateljski debi je, podsjetimo, imao filmom “Sve o Evi” u kojem je prikazao višegodišnja nastojanja da njegova supruga zatrudni umjetnom oplodnjom.
Sedam godina rada
I dok je za “Evu” ipak trebao manje vremena, “Ratnog reportera” Kolbas je radio punih sedam godina. Gledajući film, jasno je zašto. Riječ je o djelu koje je otvoren obračun s najcrnjim sjećanjima, grižnjom savjesti, traumama. On je pun priznanja, ali ne ide u patetiku. Za Kolbasa je očito imao terapeutski učinak, ali nikako ga ne možemo proglasiti “samo” još jednim autobiografskim filmom. On je jedno od najpotresnijih domaćih svjedočanstava o užasima rata, u kojem autor vješto izbjegava propagandističko zauzimanje strana i rat prikazuje kroz vlastitu, srećom manje tragičnu priču, kao i kroz tragedije koje su pogodile one koji su se našli pred njegovim kamerama. “Ubili su ga, a nije bio ni Srbin ni Hrvat!”, zavapit će u filmu jedna očajna majka i pokazati da smo u smrti i tako svi isti. Gledatelju će posebno biti zanimljiv do sada neprikazani arhivski materijali s HTV-a, Kolbasova ratnog poslodavca, na kojima gledamo danas poznate TV novinarke kako pucaju pred kamerama po nekoliko puta pokušavajući suvislo pročitati rečenicu. Vidjet ćemo tu i mladu Silvanu Menđušić s jež-frizurom koja usred ratišta početnički čita tekst sa zgužvana papira, kao i njenu kolegicu koja nije imala sreće da bez najtežih posljedica preživi rat. U filmu su i mnoge snimke koje su za državnu televiziju jednostavno bile preeksplicitne.
Poznavao sam ovog...
Raskomadana tijela, mladići bez lica, posvuda leševi i jedan glas: “Jebote, poznavao sam ovog malog...”. Snimke su to od kojih se grči želudac, a Kolbas pronalazi način da ih prikaže na način koji nije pornografski, već imaju važnu i sasvim jasnu funkciju u ukupnoj strukturi filma, koja prati njegovu osobnu priču od rođenja u Vinkovcima, upoznavanja prve supruge i rođenja njihova djeteta, preko povratka u Vinkovce u ulozi ratnog reportera do kraja njihova braka, kojem je izravno kumovalo ratno iskustvo.
“Ratni reporter”, dakako, nije film bez mana. Kraj je pomalo zbrzan, Kolbasov glas u pozadini gotovo je bez intonacije, a stilski iskorak s animiranim fotografijama vjerojatno neće svima dobro leći. Bez obzira na to, potrebno je priznati: Silvestar Kolbas napravio je dobar film.
- Svojedobno sam s Nenadom Puhovskim snimao jedan film s ratnom tematikom, i on je shvatio da za mene rat još nije gotov. O tome nikad nisam govorio, često sam osjećao da zapravo i nemam s kime razgovarati o ratu, ali on je to nekako uočio i natjerao me da sva iskustva koja su me mučila obradim u filmu. Tek kad sam sjeo u montažu shvatio sam koliko sam toga držao u sebi – prisjetio se Kolbas nakon premijere. To je na kraju potrajalo toliko dugo, šali se autor, da je pola Hrvatske sudjelovalo u stvaranju njegova dokumentarca, za koji glazbu potpisuje Darko Rundek. Čak je i sina, koji je u međuvremenu odrastao, angažirao na projektu. A bivšu suprugu?
– Ona je tek prije tjedan dana vidjela materijal. Stoički je sve podnijela. Došla je i na premijeru. Zahvalan sam joj na tome – rekao je Kolbas.
O ratu se jos nije ni POCELO govorit. Jer jos uvijek nismo sazreli za to. Jer se jos uvijek branimo od agresije.