Kim Longinotto jedna je od najvažnijih i najnagrađivanijih redateljica dokumentarnog filma na svijetu. Istovremeno, jedna je od najtoplijih i najneformalnijih osoba koje sam upoznala, pa ne čudi što me u predvorju zagrebačkog hotela Astoria u kojem odsjeda dočekala obuvena samo u ružičaste čarape, s velikim i pomalo smotanim osmijehom na licu. Odmah pita želimo li kave, pa umjesto da zamoli konobara sama grabi šalicu i priprema je nudeći šećer, kavu, žličice... Ne dolazi u obzir da si sama ponesem kavu do stola, ona će. Istovremeno zabrinuto ispituje zašto moj kolega fotograf izgleda umorno te hoće li mi biti hladno ako izađemo van kako bismo je fotografirali za intervju.
Osobna nagrada
U Hrvatskoj je prvi put, kao gošća ZagrebDoxa, na kojem je upravo dobila osobnu "Nagradu mojoj generaciji" direktora Nenada Puhovskog te održala majstorsko predavanje i prikazala dva nova filma: arhivski kolaž "Ljubav je sve" o povijesti zaljubljivanja na filmu te "Snovolovku" o bivšoj prostitutki koja pomaže seksualno zlostavljanim ženama, tipično longinottovski portret hrabre žene koja nadilazi sva ograničenja koja su joj nametnuta.
– Teško mi je kad ljudi moje radove opisuju govoreći o zlostavljanju i traumama jer ih ja vidim kao filmove o trijumfima. O pionirima, buntovnicima, onima koji preživljavaju i usuđuju boriti se protiv tradicije. Od vezivanja stopala u Kini do genitalnog sakaćenja u Africi, svrha većine tradicionalnih rituala je pokoravanje dijela populacije, zbog čega gajim averziju prema kolektivnim praksama, uključujući one katoličke – kaže mi Kim, dodajući da su jedina tradicija koju može podnijeti uskršnja jaja.
Velik problem s nametnutim običajima i autoritetima nosi iz vlastite, kako sama ističe malograđanske i hladne obitelji opsjednute novcem, ali i iz internata u koju su je poslali kada je imala deset godina, a u kojem je ostaloj djeci bilo zabranjeno da razgovaraju s njom jer je slučajno odlutala na jednom školskom izletu. Izolacija je potrajala punih šest godina, nakon kojih je napustila i školu i obitelj. Jedno je vrijeme doslovno živjela na cesti, no uspjela je upisati studij engleske književnosti, a potom se na nagovor kolege Nicka Boomfielda prebacila na filmsku akademiju prehranjujući se sitnim krađama.
– Odrasla sam kao nevoljeno, sa svih strana sputano dijete. Sa šesnaest godina uništila sam sve što sam imala i cijeli se život trudim izgraditi se iznova. Dugo sam učila ponovno vjerovati ljudima, a pogotovo ljubavi koju su spremni pružiti, no odbijam o sebi govoriti kao o žrtvi. Moje djetinjstvo zapravo i nije bilo loše: nitko me nije silovao, dok sam bila kod kuće imala sam i dovoljno hrane, imala sam knjige. Vi ste proživjeli rat, a ja nisam. Kako bih te sad mogla pogledati u oči i reći ti da je moj život težak? – objašnjava mi. Pitam prepoznaje li se u svojim protagonisticama, u pravilu ženama iz potprivilegiranih sredina, no ona kaže da to nije ključ po kojem odabire likove.
– Ne liječim svoje demone radom, ali činjenica je da me svaki film gurne k nekom otkriću, bilo o meni ili ljudima koji me okružuju. Nadam se da se to događa i publici koja ih gleda, jer jedini način da te film dodirne jest da se prepoznaš u njemu. Čak i kada prikazujem ekstremne prakse zlostavljanja u nekim dalekim zemljama, naglašavam da se iste stvari u drugačijem obliku događaju u svakoj zemlji svijeta – kaže mi.
Traumatična škola
Prisjećam se jezive scene genitalnog sakaćenja dviju kenijskih djevojčica u njezinu filmu "Dan koji nikada neću zaboraviti". Zanima me kako je izdržala ostati pribrana pred takvim prizorom. Kaže da je u početku htjela intervenirati spriječiti te ljude da naude djeci, no njezini vodiči objasnili su joj da će oni svejedno napraviti što su naumili, ali na puno brutalniji način nego što bi se usudili pred kamerom.
– Razmišljala sam da izbacim tu scenu iz filma jer nisam htjela dodatno traumatizirati gledateljice koje su to i same proživjele, na što je naša prevoditeljica naprosto podivljala. Pitala me kako se usuđujem nešto ublažiti. Željela je da i njezina obitelj napokon vidi kako to izgleda, da se suoče s činjenicom da se tu ne radi o poštovanju tradicije, nego o zlostavljanju. Inzistirala je da prikažemo patnju obiju djevojčica jer je i sama gledala sakaćenje svoje sestre prije nego što je došla na red. Posramila me pitanjem želim li uopće pomoći da se sakaćenje prekine. To mi je bila velika škola i podsjetnik gdje je moje mjesto u filmu – zaključuje Kim.
>> Film o virtuoznom bubnjaru Bijelog dugmeta prikazan na ZagrebDoxu
