“Kad dođu Amerikanci i preuzmu vlast, pitat će ima li kakva organizirana stranka, mi postajemo ministri, kuiš, preuzimamo vlast”- educirao je, na samom kraju osamdesetih, prijatelj Hrvoje svog kompića Damira Karakaša prije kretanja u noćni obilazak zagrebačkih kafića.
Karakaš je (p)ostao novinar, pisac i ulični svirač, propustivši svoju priliku, iako je potpisao pristupnicu za stranku, a Hrvoja poslije, kako kaže, dugo nije vido.Sve do inauguracije za ministra gospodarstva.
Nakon toga ga je viđao uglavnom po novinama i na televiziji. Hrvoje (Vojković,op.a) je, kako piše Karakaš u svojoj knjizi ‘Kako sam ušao u Europu’, odbacio svoj rokerski kožnjak i na svim slikama bio u ‘manekenskoj pozi, kravata, besprijekorno odijelo, ukočen smješak, ruka lagano u džepu, noga malo naprijed’. Njemu se isplatilo računati na Amerikance, ostvario je svoj san, Karakaš je u Europu ušao sa svojom harmonikom boreći se za što bolje mjesto na uglu nekog trga.
Nema boljeg primjera koji potcrtava percepciju dobrog dijela javnosti o HSLS-u kao stranci koja je godinama služila za zbrinjavanje šačice ljudi po kojekakvim dobro plaćenim mjestima. Istina, Hrvoje je ministar bio svega par mjeseci 2002. godine, ali prije toga je bio na čelu Fonda za privatizaciju i ‘plaćica’ je tekla dvije godinice, a nakon toga ga je zapalo čelno mjesto u Croatia osiguranju.
Vlasti su se još i mijenjale, ali on je ostajao postojan. Stranka se brinula da neki njezini ljudi budu uvijek na adekvatnim pozicijama. Ima doduše Vojković formalne kvalifikacije- za razliku od nekih drugih koji su jednako uspješno plivali političkim vodama- ali teško je vjerovati da bi karijera tadašnjeg tridesetogodišnjaka izgledala baš ovako da ‘nisu došli Amerikanci’. Javnost nije znala kakve to spektakularne rezultate Vojković postiže u svojim poslovima, ali svi su znali kako je teška dilema čovjeka koji se ne može odlučiti između toga je li playboy ili samo ‘jetseter’, je li skrušeni sljedbenik Sai Babe ili samo lovac na novac.
Štiklec iz nepoznate povijesti trenutno posve nezasluženo aktualnog HSLS-a, ali u biti i cijele političke scene, precizno određuje početak gađenja građana nad politikom. Počelo je,naime, odmah. U početku nisu mogli dokazati, ali su počeli osjećati podjelu na one koji su duboko vjerovali da je potpisivanje peticije za povratak spomenika banu Jelačiću doista početak promjena i onih koji su već tada kalkulirali gdje će biti njihovo mjesto. A ono nije moglo biti manje od ministarskog, menadžerskog, diplomatskog. Prvi su vrlo brzo postali nebitni, drugi su preplavili političku, društvenu i medijsku scenu i učinili Hrvatsku državom kakva je danas.
Državom u kojoj se danima bave time hoće li Đurđa Adlešič izaći iz stranke i Vlade i hoće li se vratiti u Sabor ili će pričekati mjesto u diplomaciji, kako bi mirno preživjela eventualnu smjenu vlasti i zbrinula se još tri - četiri godine. Državom u kojoj beskrajni politički transferi na račun građana posve apsurdno nadjačavaju stvaran život: hapšenja građana, zaduživanje za trošenje, nezaposlenost i siromaštvo. Koga u stvari, osim Đurđe Adlešič, doista briga kuda će ona i što će biti sa svima koji su na sličan način, bez političke težine, a preko stranačkih kvota, došli do fotelja. Što su građani imali od tih jeftinih trgovina po principu ‘moja ruka u Saboru za moju stražnjicu u fotelji’.
Lijepo je da se Darinko Kosor riješio svojih foteljaša, ako mu je to neka utjeha u danima koji prethode zasluženom umiranju te stranke koja se šlepa uz svaku vlast. No red je da svi takvi nestanu, jer puno koštaju, a ničemu ne služe, red je i da ih raskupusa upravo HDZ svojim talentom za uništavanje političkih partnera: od HSP-a preko HSS-a do HSLS-a. Red je da tako prođu svi koji žele vlast, a ne žele vidjeti što se u Hrvatskoj doista događa i pošteno bi bilo da takvi više nikada ne sjednu ni u koju fotelju osim one u svom dnevnom boravku.
Purgeru, Teodor i ostala šačica parazita su tek popratna šteta onoga što nam već desetljećima rade naši sunarodnjaci, sasvim je nevažno u odnosu na ovaj članak.