Kažite onome tko vam je sastavio to pitanje da nema pojma!”,
drznuo se protekloga četvrtka uzvratiti podpredsjednik Vlade i ministar
gospodarstva Damir Polančec kolegi dopisniku na pitanje o planu
preustroja brodogradnje. Kolega je, za razliku od Polančeca, ekonomist,
a prije Bruxellesa, iz kojega izvještava već osam godina,
bavio se gospodarskim pitanjima; kada je riječ o poznavanju i
razumijevanju Europske unije, Polančec je za njega pikzibner.
Da je takvu uvredu izustio pred širim novinarskim skupom,
Međunarodna novinarska federacija uputila bi premijeru Ivi Sanaderu
oštar prosvjed, a o Polančecovu bi izgredu izvijestila i
europske ustanove. Da je riječ o nižerangiranu službeniku, takvim bi
ponašanjem osramotio samo svoje roditelje koji su ga bez
“kinderstube” pustili u svijet. Ovako, osramotio je
i premijera koji ga je imenovao i zemlju koju predstavlja.
No, Polančeca smo pred sjedištem Europske komisije, gdje se
toga jutra bio sastao s europskom povjerenicom za tržišno
natjecanje Neelie Kroes, dočekali samo mi hrvatski dopisnici, i to
zahvaljujući gafu ministra novčarstva Ivana Šukera, koji nam
se dan prije izlanuo da Polančec u Bruxelles donosi planove preustroja
brodogradilišta. Sastanak je, po svemu sudeći, trebao biti
tajan, pa su nas diplomati, nakon naših upornih poziva, na
“kratku izjavu” pozvali tek sat unaprijed, s
obrazloženjem da su im tek tada iz Zagreba poslali Polančecov itinerar.
U uredu Kroesina glasnogovornika nisu, pak, pojma imali da im se
šefica sastaje s potpredsjednikom vlade kandidatske zemlje!
Čemu tolika tajnovitost da ni čuvar državne blagajne, iz koje
brodogradilišta godišnje grabe više od
milijardu eura, nije znao što Polančec nosi u Bruxelles?
Šuker nas je, naime, bio uvjeravao da su u
potpredsjednikovoj torbi gotovi planovi za svako od šest
brodogradilišta, dok je, prema Polančecu, riječ bila tek o
razgovoru koji bi trebao pomoći da se ti planovi dovrše.
Obvezu preustroja brodogradilišta Hrvatska je preuzela
još potpisom na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, u
kojemu je dobila i rok – 31. ožujka 2004. No, niti je
Račanova vlada prstom maknula niti se prva Sanaderova vlada potrudila u
četiri godine svojega mandata na tome polju išta učiniti;
kao da su brodogradilišta posve nebitna za hrvatsko
gospodarstvo! Osim što pružaju priliku da se pojedinci
bliski vlasti na njima prijevarama obogate otimajući novac poreznih
obveznika.
Očito je da bi i ova vlada pustila da sve teče u propast, da Europska
komisija nije proljetos jasno poručila: “Dostavite nam te
planove do lipnja ili zaboravite na ulazak u EU u doglednoj
budućnosti!” Pa su se naši kampanjci konačno
odlučili nešto na brzinu sklepati. Koliko su to kvalitetno
učinili, pokazala je domaća Agencija za tržišno natjecanje,
koja je planove odbacila prije no što se Vlada njima stigla
osramotiti u Bruxellesu; Polančecov drski ispad pokazuje da ni razgovor
s Kroesovom o “dorađenim” planovima nije bio ugodan.
Tijekom pristupnih pregovora kandidatska zemlja nema mnogo manevarskoga
prostora: želi li postati dio kluba, mora prihvatiti njegova pravila.
Svakoj se zemlji, međutim, dopusti poneki izuzetak kada je riječ o
područjima za koja dokaže da su joj životno važna. EK tada stane uz nju
i brani njezine interese pred zemljama članicama. Za Hrvatsku je jedno
od takvih područja svakako brodogradnja. No, način na koji su se vlade
prema njoj do sada odnosile ne pruža ni EK-u mnogo argumenata da
hrvatsku brodogradnju ozbiljno shvati.
EUROZOV
Gafovi Polančeca i Šukera
