- Ja sam majka, i moj Luka, ma koliko mali rođen u 24. tjednu trudnoće i sa svega 600 grama, moje je dijete, moj sin pa čak iako nigdje nije upisan i nigdje ne postoji trag da smo zajedno živjeli, da sam ga rađala punih 12 sati u teškim bolovima, pa čak ni ako nema negdje malog humka do kojeg mogu otići i na njega položiti kiticu cvijeća.Priča je to, točnije tek dio, mlade Karlovčanke Ivone Strnic, jedne od članica i administratorica podgrupe “Anđeli” na vrlo posjećenom forumu koji okuplja mlade majke – “Mame i bebe”. Ivona je jedna od dvjestotinjak žena koliko ih svake godine iz rodilišta izađe – praznih ruku. Toliko željeni zamotuljak koji bi iznijele i ponosno odnijele kući neće držati, a bitka s boli koja nikad ne jenjava tek počinje.
Tretiraju kao pobačaj
– Najveći problem s kojim se žene susreću nakon gubitka djeteta pri porodu ili prije kraja trudnoće jest neiskustvo i neorganiziranost naših institucija koje bi im trebale biti potpora. Umjesto potpore, na svaki upit nanovo vam otvaraju ranu, od liječnika, patologa pa do matičnog ureda i konačno HZZO-a koji gubitak djeteta vrlo često tretira kao pobačaj, kao najobičniju kiretažu na koju su otišle one žene kojima se trudnoća, eto tako – omakla. To su stvari koje se moraju mijenjati – kaže Ivona. Njezina priča o gubitku malog Luke dirnula je, ali i pomogla mnogim ženama s kojima je na forumu razgovarala, podijelila s njima iskustvo, savjetovala ih, a njoj samoj pomogla da kroz to traumatično razdoblje prođe bar malo lakše. Luka nije bio, kaže, njezino prvo dijete, a nakon tragedije ohrabrila se i rodila još jedno – danas sretno i zdravo dijete.
No takvih žena – koje imaju snage i volje boriti se – vrlo je malo. Malo njih, koje su podijele iskustvo gubitka djeteta, upoznalo se uživo, srelo ili popilo kavu, no bez obzira na udaljenost virtualno ih je prijateljstvo povezalo čvršće nego što su mogle zamisliti.
– Žene, jer na žalost muškaraca u našoj grupi nema – ne zato što ih ne bismo prihvatile u zatvoreno članstvo nego zato što oni vjerojatno na drugi način kanaliziraju tu bol, potpuno su zaštićene u “Anđelima”. Nema nikoga tko bi dobacivao komentare, miješao se u rasprave ili kojim slučajem širio ono što se ondje u diskreciji ispriča – dodaje Vedrana, psihologinja iz Šibenika, koja je također administratorica i članica grupe. Njezina je tragedija zbog gubitka djeteta nešto drukčija jer je dijete izgubila poslije osam mjeseci njegova života, no bol je podjednako nemjerljiva.
Okrutni zakoni i paragrafi
Letak koji su nedavno kreirale i u kojem su jednostavno pokušale objasniti ženama što im je činiti žele predstaviti javnosti.
– Nitko, baš nitko ne upućuje žene koje izgube dijete na to što činiti. Izlazite praznih ruku iz rodilišta s otpusnim pismom kao svaka druga rodilja, a dijete ostavljate na patologiji. Mnoge se žene nisu imale priliku ni oprostiti od svojih anđela. To je nešto što će si čitav život predbacivati i nešto s čim se teško nose – kaže Ivona.
Osim što se bore s tugom, žene-majke anđela – bore se i s birokracijom.
– Riječ je o posebnoj okrutnosti za koju nema opravdanja – kaže Ivona. – Zakonom je propisano i određeno kada dijete postaje dijete i kada – da karikiram, rađate mrtvorođenčad, kada je to plod i porod, a kada nije porod nego pobačaj. Kada sam izgubila Luku, mrtvorođenčetom se smatralo ono dijete koje je rođeno nakon 28. tjedna trudnoće i ako je teže od 500 grama. Moj je Luka rođen u 24. tjednu, imao je 600 grama – a rađala sam punih 12 sati! Na žalost, ne vodi se, osim u mom srcu, kao mrtvorođenče – iskrena je Ivona.
Statistike;
235 mrtvorođene djece zabilježeno je u HZZO-ovim statistikama za 2009. godinu. To je gotovo osam razreda ili dvije generacije djece.
57,9 slučajeva smrtnosti novorođenčadi su komplikacije pri porodu, prerani porod, infekcije ili nedozrelost ploda
50 žena na forumu svakodnevno raspravlja, savjetuje se i jedna drugoj daje potporu dijeleći iskustvo gubitka djeteta
nemogu ni zamisliti kakav je to osjećaj...