Poljoprivrednik Petar Pranjić iz baranjskog Novog Čeminca je odahnuo. Ove godine cijenu pšenice više ne mora tražiti na uličnim prosvjedima jer je dogovor još prošle godine pao za stolom. Potpisao ga je sa švicarskom tvrtkom Ameropa, koja je otvorila ured i u Hrvatskoj.
Ti Švicarci zapošljavaju gotovo pet tisuća ljudi i posluju na pet kontinenata u 31 državi, a godišnje prodaju oko sedam milijuna tona žitarica te deset milijuna tona umjetnog gnojiva. Preko njih Petar Pranjić je iz svojega dvorišta i njive put Bliskog istoka, odnosno Izraela otpremio već oko dvije tisuće tona pšenice i ječma. Do jeseni bi na put iz Baranje trebali krenuti i suncokret, kukuruz, uljana repica i soja.
Potražnja velika
– Za poljoprivredne proizvode dobijemo čistu cijenu. Znači, koliko kilograma smo predali, toliko nam se i plati. I novac je na računu za dva dana! Zaista smo zadovoljni jer su naši otkupljivači napokon dobili konkurenciju, a mi kvalitetnog kupca pa će seljake sada početi drukčije gledati – komentira taj poljoprivrednik koji obrađuje 150 hektara poljoprivrednog zemljišta, a imao bi snage i kapaciteta, priznaje, za barem još toliko.
Potražnja za hrvatskim žitaricama velika je, a godišnje potrebe na Arapskom poluotoku penju se i na oko dvjesto tisuća vagona poljoprivrednih proizvoda.
– Cijene su uglavnom izjednačene s cijenama na svjetskim burzama, ali su iznimno dobre u odnosu na naše. Dok je proizvođač kod domaćih otkupljivača izravno pogođen troškovima otkupa, sušenja, kala i drugim, na čemu izgubi i do 15 posto od cijene, ovdje toga nema. Važno je da predamo suhu i čistu robu – objašnjava Pranjić.
Prema njegovim tvrdnjama, to je slamka spasa, posebice za poljoprivrednike s manjim površinama, pet ili deset hektara. Sve što skinu s polja, otići će u izvoz. Zbog toga je njegovo gospodarstvo postalo "sabirnim centrom" za južnu Baranju, gdje se doprema roba s polja. Svake večeri kamion poljoprivrednih proizvoda odlazi put luke u Rijeci ili Splitu. Tamo se utovari na brodove i otprema na Bliski istok.
Dogovor u trenutku žetve
– Dok je cijena kilograma pšenice od početka žetve tri puta skakutala, uglavnom nabolje, tako smo od 1,30 došli do 1,40 kuna, za kilogram suncokreta plaćalo bi se 3,20 kuna, soje 2,60 kuna, a uljane repice oko tri kune. Uljarice su uvijek tražene i lako ih je plasirati i prodati. Sve se dogovara u trenutku žetve, izravno, kad vidimo koliko robe imamo – nastavlja Pranjić koji u Baranji vidi malu, hrvatsku Kaliforniju.
– Proizvodnja hrane trebala bi biti na prvome mjestu. Trebamo stoga iskoristiti bogomdane potencijale ove zemlje jer imamo iznimno kvalitetne poljoprivredne proizvode – poručuje Pranjić koji se sa stranim investitorima iduće godine planira upustiti u projekt vrijedan pet milijuna kuna – gradnju četiri silosa, male sušare, prihvatnog koša i istovarne rampe. Osim dosadašnjih osam zaposlenih, imao bi radnih mjesta za još šest ljudi.
Sad se trebaju izraelski seljaci pobuniti, zasto se uvozi subvencionirana psenica iz Hrvatske, gdje drzava daje poticaje od 2100 kuna po hektaru, subvencionira plavi diesel, daje potpore za kupovinu mehanizacije... Zvuci nekako poznato, zar ne?