Mnogi sa zabrinutošću promatraju globalni ekonomsko-politički uspon i uspjeh Kine. Neki se od njih pritom čude kako to da je Kina postala svjetskom kapitalističkom velesilom kad se kapitalizam uvijek povezivao s (liberalnom) demokracijom, a ne s nedemokratskim uređenjima poput kineskog. Naravno, ovi što se čude ili su suviše naivni ili se prave ludi.
Činjenica da kapitalizam ne podrazumijeva demokraciju u naše je dane možda samo postala prisutnijom u javnosti, ali nipošto nije neka novost. Recimo, Sjedinjene Američke Države, veledržava koju se smatra velesilom i po pitanju kapitalizma i po pitanju demokracije. Suprotno uvriježenim predodžbama, Sjedinjene Države nikad nisu smatrale problematičnim suspendiranje demokracije, slobode i ljudskih prava, ni na unutarnjem ni na međunarodnom planu.
SAD je uvijek nastupao pod zastavom demokracije i slobode, ali je na terenu poticao i sam prakticirao laži i prijevare, prisile i ucjene, teror i agresiju, progone i ubojstva. A taj “izvoz demokracije” uvijek je bio povezan s uvozom dolara, sa sasvim konkretnim interesima američke vlasti i američkih kompanija.
To se pogotovo odnosi na srednju i južnu Ameriku, kao područje posebne sjedinjenodržavne skrbi, tj. kao primarnu metu geopolitičkog i ekonomskog interesa SAD-a. Jedan je od najpoznatijih primjera – Čile. 1973., nakon vojnog udara i svrgavanja socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, na vlast je došao i sljedećih 17 godina ostao veliki diktator, general Augusto Pinochet. Dakako, uz veliku vojnu, obavještajnu i financijsku potporu SAD-a, na što je Pinochet ljubazno uzvraćao zastupajući interese američkog kapitala i imperijalizma. Njegova strahovlada ostavila je za sobom više od 3000 ubijenih, nekoliko tisuća nestalih, oko 30.000 zatočenih i zlostavljanih te više od 80.000 ljudi koji su napustili zemlju.
Dok je provodila okrutan teror nad građanima Čilea, Pinochetova vojna hunta ne samo da je restaurirala kapitalizam nego je do ekstrema dovela ono što nazivamo neoliberalnim kapitalizmom. Kapitalističku revoluciju osmislili su i servisirali mlađi čileanski ekonomisti školovani, uz podršku SAD-a, uglavnom u Chicagu kod Miltona Friedmana, jednog od rodonačelnika i ideologa neoliberalizma, pa ih se stoga nazivalo “Chicago Boys”.
Kakve veze ima prošlostoljetno uplitanje SAD-a u čileansku politiku s Hrvatskom danas? Ima, itekako. Prije nekoliko dana pojavila se u medijima vijest da će Karamarkov HDZ, po svoj prilici, u pohodu na vlast angažirati kao svoje savjetnike dvojicu “uglednih ekonomista svjetskog glasa”. Robin Harris, povjesničar i publicist, bio je dugogodišnji savjetnik britanske Konzervativne stranke i premijerke Margaret Thatcher, ikone neoliberalizma. A drugi je José Piñera, čileanski ekonomist, jedan od “čikaških momaka” i dvostruki ministar u Pinochetovu režimu.
Nije se Piñera prvi put pojavio u Hrvatskoj. Bio je tu 1995., na poziv tadašnjeg ministra financija Bože Prke. A proteklih godina Piñera je posjećivao Hrvatsku uglavnom u režiji jedne institucije začudnog imena – Centar za obnovu kulture (COK), čiji je voditelj Stjepo Bartulica, inače savjetnik predsjednika Republike Ive Josipovića. COK je Piñeru ugostio 2010. i 2011. godine kao predavača na ljetnoj školi “Temelji liberalne demokracije” na Korčuli te 2012. godine u Zadru, gdje se održavao COK-ov “Freedom Forum”. O kakvoj li je to demokraciji i slobodi govorio Pinochetov ministar Piñera – možemo samo nagađati.
Medijski odjeci tih skupova bili su skromni, ali u pravilu nisu spominjali tamne strane Piñerine biografije. Ili se u tim krugovima Pinochetovu vladavinu ne smatra tamnom stranom povijesti? Moguće je i to jer prošle je godine u jednome intervjuu mlađahni čileansko-hrvatski biznismen Davor Lukšić istovremeno hvalio Pinocheta i hrvatsku vladu, ali joj je ipak preporučio da se mora malo više ugledati na one ekonomske reforme iz Pinochetova vremena. Kao što je Čile 1973. bio ostvarenje sna “čikaških momaka”, tako je možda sada Hrvatska obećana zemlja za neke nove turbokapitalističke momke.
Samo je na prvi pogled iznenađujuća činjenica da se oko Piñere okupljaju i “desničari” i “ljevičari”, da se na COK-ovim korčulanskim ljetnim školama neoliberalizma i zadarskom slobodarskom forumu podjednako hvali i liberalizam i konzervativizam te da se u razgovoru ugodnom druže konzervativni novinari i svećenici, liberali Ivo Banac i Emil Tedeschi, “lijevi” predsjednik Josipović, te “Karamarkov” Harris. Naime, nije važno s kakvih polazišta trabunjaš o marginalnim pitanjima, npr. o pobačaju ili spolnom odgoju, sve dok prihvaćaš ono što je zapravo bitno – ideologiju i praksu antidemokratskog kapitalizma. Tzv. Dubrovački dogovor, Vlahušić, Šuica & co., to su dobro shvatili: manimo se svjetonazora, morala, politike, demokracije i naroda – bitno je da Stradunom teku, a na Srđu cvjetaju kune, euri, američki dolari, čileanski pesosi, izraelski šekeli ili kineski juani. To je taj famozni ekspertski “treći put”: smrt narodu, sloboda kapitalu!
Oni koji aplaudiraju liberalizaciji, komercijalizaciji, monetizaciji, privatizaciji i drugim neoliberalnim metodama, aplaudirat će bilo kome tko je u stanju otkloniti prepreke za slobodan razvoj neoliberalnog kapitalizma, pa tako i onima koji ne drže mnogo do društva i demokracije.
Stoga je prava šteta što general Pinochet i lady Thatcher ne mogu doći u Hrvatsku i družiti se negdje na obali uz šalicu čaja, kako su to činili za života. Zasigurno bi se osjećali ugodno u našoj poduzetničkoj klimi među poduzetnim hrvatskim neoliberalima, kao što je tu uvijek ugodno njihovim vjernim pobočnicima.
