Kao ne osobito uspjela i dojmljiva skraćenica, ZERP je danas sintagma
koju svi znaju, a za koju mnogi i vjeruju da im određuje život. Da je
novotvorevina znana kao ZERP postala važnom, vidi se i po anketama po
kojima većina građana misli da Hrvatska ne smije odustati od njega.
Donedavno nepostojeća skraćenica, sada svima nam znani ZERP, od
bezvezne se riječce pretvorio ne samo u općepoznati politički pojam
nego i svojevrsnu metaforu hrvatskog suvereniteta.
Kada je ZERP proglašavan, ne zna se što se
mislilo, kako se mislilo, ali je već dugo jasno da se nije i domislilo
što će značiti proglašenje ZERP-a. Ni za nas
same, a ni za EU. Kada su se šefovi EU uzjogunili i
ultimativno poručili: ili ZERP ili EU, hrvatska se politika
uzvrpoljila. Pa što se moglo očekivati? Da će iz Bruxellesa
reći "bravo, Hrvatska"? Doista treba biti naivnim i lakovjernim pa se
nadati da će EU naspram svojih ekonomskih i inih interesa u
zaštitu uzeti Hrvatsku, a ne svoje članice, Italiju i
Sloveniju.
Što EU priječi da Hrvatskoj postavlja uvjete, poput
odustajanja od ZERP? Otkad su naše (?) političke elite
objelodanile da "ulazak u EU nema alternative", eurokrati nemaju
nikakvih političkih ni psiholoških zapreka da Hrvatskoj
postavljaju nove i nove uvjete. Dok je general Ante Gotovina bio u
bijegu, uvjet za hrvatsko približavanje EU bilo je njegovo hvatanje.
Kada ga se "lociralo, identificirali i transferiralo", Vlada nije
osobito dugo uživala u rezultatu svoje servilnosti. Otišao
je Gotovina, no došao je ZERP.
Politika bez alternative teško da i jest politika. To
zaklinjanje u nešto kao bogodano, što nema
zamjene i što preostaje kao jedina mogućnost, izgleda da je
dio neke naše iščašene i
tradicionalnije političke kulture. Nema to veze ni s
društvenim uređenjima ni s ideologijama. Kao što
se nekada ponavljalo "socijalizam nema alternative", tako se već
godinama ponavlja za EU. U EU, dakako, znaju za tu novu hrvatsku
mantru, i vješto se i svrsishodno koriste njome.
Odrekavši se alternative, Hrvatska se zapravo odrekla i
suvereniteta. Pa mi više ni Kosovo ne možemo priznati dok
nam to ne kaže EU, dok to njemu ne bude po volji, i u vrijeme koje
njemu odgovara. Naša se politika u tome odricanju i
gubljenju ostataka političkog suvereniteta čak ne stidi niti priznati!
Zašto je Hrvatska uopće proglasila ZERP? To je valjda
trebala biti demonstracija njezina državnog suvereniteta. Čemu uopće ta
politička farsa kada se, zapravo, znalo da će biti dovoljna dva-tri
bruxelleska "no, no" pa da se o ZERP-u počne dvojiti. Tvrdoglaveći sa
ZERP-om kojega nije u stanju provoditi Hrvatska je
samoj sebi učinila medvjeđu uslugu glede EU kao svoga "nacionalnog
interesa". I sada na koncu vara samu sebe formulacijom: "ZER ostaje na
snazi, ali se do daljnjega neće primjenjivati." To "do daljnjega",
dakako, neće ovisiti o volji Hrvatske. Do toga rastezljivog "do
daljnjeg" ZER, naravno "ostaje na snazi"! Kao mrtav i bezvrijedan
papir, koji će Vladini mandarini tumačiti kao dokument kojim da je
sačuvan i hrvatski suverenitet i priključak za EU!
ZERP je u politički samosvjesnijem dijelu puka shvaćen kao posljednja
kušnja hrvatske samostalnosti i suvereniteta. Tu biti za
ZERP ne znači ujedno automatski biti protiv EU. No, EU to
tumači jer mu tako može biti da biti za ZERP znači
zatvarati si vrata EU. Ako su naše političke elite ulazak u
EU proglasile "hrvatskim nacionalnim interesom", onda je bilo sasvim
logičnim da istodobno nacionalnim interesom istoga ranga ne može biti i
proglašenje ZERP-a. Ne zato što to ne bi bio
nacionalni interes, nego zato što EU ne želi ZERP. Sada kada
se lupilo glavom o zid i bolno shvatilo da je odustajanje od ZERP-a
"uvjet za EU" ZERP će čekati koliko bude trebalo.
BIJEDA POLITIKE
