Kada je 90-ih kročila na svjetsku glazbenu scenu potpisavši ugovor sa specijalističkom etiketom Blue Note, Norah Jones bila je dočekana kao novo prihvatljivo lice vokalnog jazza, no odmah je bilo jasno da su njezini afiniteti bliže "prašnjavim" baladama Willieja Nelsona nego sumornim "bluesiranim" ispovijestima legendarne Billie Holiday.
Treba li čvršćeg dokaza od kvinteta Little Willies, nastalog prije osam godina na preradama country and western standarda u bruklinskom indie-klubu "Living Room"? Naslovljen prema istoimenoj skladbi Krisa Kristoffersona, njihov drugi album "For The Good Times" zvuči opušteno, ali iza njegove prividne ležernosti krije se dubinsko poznavanje žanra; primjerice, klasik Dolly Parton "Jolene" u zadnja tri desetljeća doživio je desetke verzija, ali izvedba Norah Jones, Richarda Juliana i ekipe pokazuje da i "izmrcvareni" standardi zaslužuju nova tumačenja.
Ostatak je gotovo jednako impresivan, a probran je iz opusa velikana u rasponu od Hanka Williamsa i Leftyja Frizzella do Johnnyja Casha i Lorette Lynn čija je "Fist City" reinterpretirana dostojno autoričine reputacije: s respektom prema izvorniku i osobnom emotivnom nadgradnjom koja svjedoči da su "mali Willieji" odavno prerasli razinu obične razbibrige.
