Kada je Hrvatska lani u proljeće pristala poštovati obećanje da ZERP neće primijeniti na Europsku uniju, Europska komisija nagradila ju je programom za završetak pristupnih pregovora do kraja ove godine, dok se za ožujak 2010. predviđalo potpisivanje Pristupnoga ugovora. Da su se zemlje članice potom dogovorile o ubrzanoj ratifikaciji, već bi početkom 2011. Hrvatska postala 28. zemljom članicom; ako bi ratifikacija tekla uobičajenim tempom, u EU bi ušla u drugoj polovici iste godine. Talijanski ministar Franco Frattini spominjao je čak ulazak tijekom 2010..
Sovenija je, međutim, mislila drugačije. Dok se prethodni slovenski premijer Janez Janša sa svojim tadašnjim hrvatskim kolegom Ivom Sanaderom načelno sporazumio prepustiti rješavanje spora oko granice Međunarodnome sudu pravde u Den Haagu, novi je premijer Borut Pahor taj sporazum poništio.
– Ovo nam je posljednja prilika da od Hrvatske nešto dobijemo – uvjerio ga je njegov vanjskopolitički savjetnik, a bivši Janšin ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel, koji je cijeli spor i zakuhao. Pahor je Rupelove riječi javno ponovio objavljujući prije godinu dana slovensku blokadu hrvatskoga pristupnog postupka, jasno pokazavši da se, u nedostatku pred sudom obranjivih argumenata, Ljubljana odlučila za ucjenu. Time je Slovenija i kod onih koji bi inače solidarno poduprli drugu zemlju članicu u sporu s trećom zemljom, kao što je u EU i običaj, naišla na zgražanje. No, lomljenje slovenske blokade ipak je potrajalo do rane jeseni.
Da Hrvatska ne izgubi previše na vremenu, EK-ovi su pregovarači hrvatskim kolegama pokazali mjerila koje Zagreb mora ispuniti za zatvaranje i onih poglavlja koja zbog slovenske blokade nisu bila otvorene iako su za to bila tehnički spremna, pa je na prvoj međuvladinoj pristupnoj konferenciji u ovoj godini, održanoj tek 2. listopada, otvoreno šest, a zatvoreno pet pregovaračkih poglavlja. Slovenija je tada odlučila tri poglavlja, koja su bila spremna za otvaranje, zadržati kao “taoce” dok Hrvatska ne ratificira arbitražni sporazum o granici.
Kako je Hrvatska tu obvezu ispunila, očekivalo se da će ih otvoriti jučer, uz dva koja je zatvorila. No, Ljubljana je blokadu triju poglavlja bez suvisla obrazloženja nastavila, pa je 2009. započela i završila u znaku slovenske blokade. I predsjedatelj Vijeća EU na odlasku Carl Bildt i dolazeći Miguel Angel Moratinos slovenske izgovore ne prihvaćaju, a protekloga ih je tjedna na čitavoj naslovnici raskrinkao i “European Voice”. No, za dio zastoja u još dvama poglavljima odgovorna je sama Hrvatska.
Glede otvaranja poglavlja Pravosuđe i temeljna prava, prvo je oko “topničkih dnevnika” gubila vrijeme lobirajući umjesto da provede istragu. Potom je istragu provodila nestručno, da bi je zapravo započela tek kada je voda došla do grla.
Borba protiv korupcije još zastaje pred “visokim razinama vlasti”, iako se i u samoj državnoj upravi krši propise o javnoj nabavi. Državna je uprava, usto, i dalje više balast nego brza i kvalitetna uslužna služba građana i gospodarstva. I sama vlada narušava zakonitost, kao što to, najnovije, čini kršeći kolektivne ugovore glede božićnica. Glede poglavlja Tržišno natjecanje, brodogradilišta je, u izostanku ikakve strategije, odlučila skinuti s vrata privatizacijom iako je EU zahtijevao samo da ih se tako preustroji da posluju bez državnih potpora. Da ih je suvislo predstavila kao hrvatski gospodarski prioritet, mogla je za preustroj dobiti i prijelazno razdoblje.
EU je novčarski paket za Hrvatsku već priredila, Ljubljanu će, kažu, sami dovesti u red, a piše se i pristupni ugovor. Na Zagrebu je sada da ozbiljno odradi preostali posao. I pripremi referendum o trenutačno vrlo nepopularnome članstvu...
Što se tiče topničkih dnevnika, svi pravnici znaju još iz studentskih dana da je uzaludna rabota na sudu pokušati dokazivati nešto što se nije zbilo u realnosti. U stvarnosti Knin nije bio granatiran kao urbana cjelina nego samo neki vojno važni ciljevi unutar samog gradića (a svi znaju da su tamo bile čak 4 kasarne JNA u epohi SFRJ) i HV je ušla u grad za nepunih 48 h. Izlišno govoriti da nije bilo ni vremena niti streljiva (kuburilo se s granatama i za topove/haubice i za tenkove!) za razoriti grad, a o stanju u kojem je bio grad najbolje govore snimke neovisnih medijskih kuća (CNN, BBC i dr.) ili pak samog UNPROFOR-a. Grad Knin nije dobio ni par postotaka granata koje su pale na Vukovar, a za Vukovar nitko u Haagu (ICTY) nije mislio da bi trebalo inzistirati na rušenju urbane strukture kao inkriminiranom kaznenom djelu, zar ne? Znači da oni sada tragaju za nekom vrstom djevojačkog spomenara u nemogućnosti dokazivanja bludnih radnji... Što bi to trebalo pisati u tim papirima da bi sud zažonglirao neku presudu da je netko kriv za pretjeranu uporabu topničkog naoružanja kad svi objektivni promatrači mogu posvjedočiti osobno da prekomjernog granatiranja grada nije bilo, a postoje i snimke TV postaja koje to u koloru dokazuju?