Nakon što je nacijom, poput onog ljudskog vala kojim se navijači zabavljaju na stadionima, prošlo uzbuđenje zbog dva para golih ženskih hrvatskih grudi, mislim da je pravi trenutak za malo moraliziranja.
Usput vam, u svojstvu uvodne napomene, napominjem kako je glagol “moralizirati” u hrvatskim rječnicima označen kraticom za pejorativnu, dakle napola pogrdnu, napola izrugujuću riječ. Moralizirati, dakle, znači propovijedati moral, davati moralne pouke. Stoga onoga tko se misli baviti tom radnjom sama riječ koja je opisuje lijepo upozorava da će biti izvrgnut ruglu. Pričati o moralu dosadno je. Moral kao pojam potpuno je zastario. Moral je dosadna muha zunzara koju se, baš kao i insekte, tjera odmahivanjem ruke. Ili mahanjem repa. A može ga se i utopiti. Recimo, u pivu.
U vremenima kada su ministarstva kulture još bila zadužena i za bogoštovlje i ćudoređe bilo je mnogo jasnije kakvo je i koje ponašanje primjereno, pristojno i moralno ispravno, a koje nije. Sve je, naime, bilo propisano. Osim doslovno među svoja četiri zida, a često ni tamo, pojedinac nije imao puno slobode, pa time ni brige oko određivanja vlastitog načina ponašanja. U pogledu javnog i privatnog morala postojali su monopolisti, institucije za koje se smatralo da imaju bogomdano pravo postavljati kriterije i određivati norme. Čovjek se mogao ili pokoriti ili biti buntovnik i snositi posljedice. Često i vrlo ozbiljne. Naravno, uvijek je bilo tako da je mogao izabrati i treći put: postati licemjer koji javno zastupa i brani sve što društvo smatra vrlinom, a privatno prelazi na tamnu stranu poroka, kad god mu se za to pruži prilika, i to čini predano i strasno.
Državne ili privatne gole Grudi?
Takvih likova prepuni su romani i opere. Na pamet odmah pada Puccinijev Scarpia, baritonski negativac iz Tosce, danju papinski policajac i inkvizitor, a noću sadistički razvratnik, što su dvije vrlo bliske i skladne strane ljudske prirode.
Srećom, u ovom dijelu svijeta i u ovoj našoj takozvanoj civilizaciji više ne postoje ministarstva bogoštovlja i ćudoređa. Ostala je samo kultura, nje taman toliko da bi naivci poput mene ponekad povjerovali kako je društvu i državi stalo do odgoja, oplemenjivanja i prosvjećivanja ljudi.
Ali, kultura i njezina ministarstva danas nemaju ni stoti dio utjecaja, značaja i budžeta kao onda kada je u ruci držala i šibu i štap. To nipošto ne znači da su se oni koji su na vlasti odrekli želje i potrebe da društvo, narod, puk, naciju, kako god to zvali, drže pod kontrolom. A kultura, ona istinska, izgrađena od najboljih djela ljudskog duha, nikada nije služila kontroli, nego je poticala i razvijala samosvijest mislećeg pojedinca.
I zato je kultura zadržana tek kao ukras, a njezino su mjesto zauzeli mediji i marketing.
Mislim da nije pretjerano pretpostaviti kako je povelik broj hrvatskih građana i birača tek ovih dana saznao, ili se ponovno sjetio da Vlada ima i tamo neko Ministarstvo i ministricu kulture. A sve zato što se ispostavilo da u tom ministarstvu radi jedna od dvije djevojke nad čijim golim navijačkim grudima nisu slinili samo hrvatski i irski navijači u Poljskoj, nego i dobar dio hrvatskih medija. Upravo zato mislim da nam ipak treba malo moraliziranja o primjerenom i neprimjerenom ponašanju, ali ne dotičnih djevojaka, nego tog čitavog organizma i sustava oko njih zvanog društvo.
To društvo, kojeg predstavljaju mediji, ponijelo se primitivno, pubertetski nezrelo i na seksistički diskriminacijski način. Ništa od toga ne bi nas trebalo iznenaditi, jer upravo takvo ponašanje kontrolori ovog društva žele i potiču.
Imena djevojaka koje su se širokogrudno ponudile za zabavu navijačima oko sebe ekspresno su objavljena. A onda je, kad se saznalo da je jedna od njih državna službenica, pomalo i potiho krenulo i zgražanje. Ili barem propitivanje smije li na taj način svojim golim grudima raspolagati i mahati jedna činovnica Ministarstva kulture? Srećom, tu je vrstu diskusije prekinula brza i ispravna reakcija tamo nekog etičkog povjerenstva, za koje također nismo znali da postoji. Zaključili su da ne postoje razlozi za bilo kakve sankcije.
A vidite, nikome se nije učinilo da bi vijest možda bila potpunija s imenima i prezimenima svakog onog navijačkog baje koji je zgrabio ponuđeno mu žensko meso. Nitko nije krenuo istraživati je li koji od njih možda mladi policajac, pripravnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ili nešto slično, državno.
Samo je jedno u mom životu...
Samo zato što je navijač druge reprezentacije, saznalo se ime mladog Irca koji je pivski osokoljen također slijedio nagon i bacio se na hrvatske grudi.
O ponašanju svih involviranih valjda punoljetnih osoba svatko ima pravo misliti što hoće i zadržati svoje mišljenje za sebe. Ali, treba reći kako su se svi oni ponašali baš kao u ovom bećarcu: “Mala moja, dobro si mi sjela, čim te uzmem orosiš se cijela”. Ili, u druga dva nogometom nadahnuta primitivna stiha: “Kad sam kući zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu” te “Mojoj snaši bolji sam neg’ Messi, svaku večer hat-trick mi se desi”. Nisu to vrckave proste pjesmice kroz koje su u vremenima vladavine bogoštovlja i ćudoređa pištali potisnuti hormoni, nego su to reklame za pivo koje su smislili, snimili i režirali profesionalci. Štoviše, umjetnici.
Ponašanje jedne čitave industrije, koja i mene hrani, ovih je dana mahom nemoralno, nepristojno, primitivno, vulgarno i neukusno. Razgaraju se rodoljubne emocije ne bi li se nacija homogenizirala i svrstala u kolonu koja baulja za totemom jedne gajbe piva. Mene i ta reklama vrijeđa kao Hrvata, baš kao što me kao muškarca i čovjeka vrijeđaju oni tupavi bećarci koje neartikulirano mumlaju golobradi balavci na dobnoj granici za ispijanje alkohola. S pivom u ruci. Vrijeđa me i najglobalnije bezalkoholno piće kad me mami da poluuudim urlikom ajmooo kakvim se inače kad se raspomami glasa Zdravko Mamić. A na ispraćaju nogometaša u Poljsku ukazao se čak i naš autistični premijer. Kad se već odlučio za populizam, mogao je s lijepim željama ispratiti radnike kraljevičkog brodogradilišta na burzu i u mirovinu. Bilo bi jednako populistički, ali ljudskije. I da ne zaboravim: samo je jedno u mom životu vrijedno... Konzum! Tu živim i to nijedan rezultat neće promijeniti.
