Iako mi je ideja da sudjelujem u nečemu tako jedinstvenom bila privlačna, bio sam vrlo skeptičan. Nije bila stvar u tome da mi Ivan Trifonov nije djelovao kao netko tko to ne može učiniti. Naprotiv. Onaj poseban sjaj u oku i zanesenost dok priča o svojoj ideji govorili su da je Trifonov bez sumnje bio jedan od njih. Osim toga, čovjek se svojim balonskim pothvatima (među kojima su i prvi preleti preko Sjevernog i Južnog pola), već četiri puta upisao u Guinnessovu knjigu rekorda. No, poučen iskustvom koje sam imao s organizacijom BASE skoka Felixa Baumgartnera u jamu Mamet, istu jamu o kojoj mi je sada pričao Trifonov, znao sam da će mnogo veći problem od samog leta biti dobijanje svih potrebnih dozvola.
Oko godinu i pol dana kasnije, mojim sumnjama usprkos, ponovno sam na jami Mamet. Promatram kako dva nadzornika Parka prirode Velebit, pilot balona Grga i njegova dva sina blizanca, trojica Trifonovih prijatelja i petorica jakih mladića iz Obrovca pripremaju balon za let. Inače, jama Mamet nalazi se na visini o oko 750 metara iznad mora, na divljem platou Južnog Velebita, iznad Obrovca. Ono što Mamet čini jedinstvenim i posebnim jest njegov impresivni ulaz. Eliptični otvor promjera oko 60 metara crno je grotlo u podzemlje koje oduzima dah i najhladnokrvnijim speleolozima. Ulazna vertikala spušta se oko 80 metara, nakon koje se jama širi u zvonoliki oblik, a one koje se užetima spuštaju čeka uzbudljivih 120 metara previsa.
Balonom na topli zrak se ne može upravljati. Pilot grijanjem zraka u balonu ili njegovim ispuštanjem može regulirati tek vertikalno kretanje. Za horizontalno kretanje piloti koriste vjetar, nastojeći na različitim visinama pronaći onaj koji puše u željenom smjeru. Za takav let vrijeme zato mora biti idealno, što znači da ne smije biti ni malo vjetra. Prema prognozi koju je Trifonov dobio, jedan takav vremenski prozor bez imalo vjetra, trebao se dogoditi 18. rujna, između 10 i 13 sati.
No, sada, nešto prije podneva, dok se kupola malog balona punila toplim zrakom, od zatišja nije bilo ništa. Prvi polet bio je dramatičan. Trifonov je zamislio da ga pomoćnici centriraju iznad jame s tri užeta vezana za pilotsku košaru. Na svakom od njih bila su po trojica pomoćnika. Kada je, vjetru usprkos, Trifonov dao naredbu da ga podignu, krenuo je kaos. Vjetar je Ivanov balon bacakao okolo kao dječje baloniće na helij. Čas je bio iznad jame, čas visoko gore, u jednom trenutku iznad mlade bukove šume oštrih grana, a u drugom tek metar-dva iznad zemlje. Pojačani jekom iz grotla Mameta do mene su dolazili urlici Grge koji je vikao pilotu da se vrati, te bolni jauci pomagača kojima se užad urezivala u kožu i pržila dlanove.
Trifonovom negodovanju usprkos, pomoćnici su nakon par minuta uspjeli ponovno prizemljiti balon.
Prvo sljedeće zatišje i Trifonov je ponovno poletio. I ponovno je zavladala slična zbrka i strka. No onda se, kao nekim čudom, u jednom trenutku balon zaista našao točno nad jamom i smirio se. Trifonov je naglo ispustio topli zrak i balon je zaronio u zemlju i nestao s vidika.
Za let u jamu Trifonov je morao pripremiti znatno manji balon nego li je uobičajeno. Promjer kupole bio je oko 12 metara, zapremine oko 1100 kubika, što je trećina dimenzija normalnih balona. Zato je i sva ostala oprema morala biti lakša, pa balon nije imao niti košaru za pilota. Trifonov je improvizirao okvir u koji je stavio dvije plinske boce, a svoje pilotsko mjesto je ugnijezdio na njih. Od opreme tu je bila i torbica u kojoj je nosio skulpturu ribe kovača, zaštitni znak Medulina koji je pomogao Trifonovu u organizaciji projekta, a koji je odlučio ostaviti na dnu Mameta. Kako se ipak radilo o svjetskom rekordu, Trifonov je balon okitio i s tri zastave: austrijskom i hrvatskom, budući da ima dvojno državljanstvo te zastavom grada Ližnjana u kome boravi veći dio godine.
Kada je balon ušao u jamu, situacija se konačno smirila. U jami nije bilo vjetra i spuštanje je bilo više-manje jednostavno. Na dnu se Trifonov nije zadržao dugo. Kada se spuštao, Trifonov je donekle mogao kontrolirati kontakt sa stijenom koristeći se aluminijskom šipkom, jer je vidio što se događa. No, na putu prema gore to nije moguće. Od kupole balona ne vidi ništa, a ako njome uđe pod svod, neće biti dovoljno blizu stijene da bi se od nje mogao odgurnuti. Srećom, to se nije dogodilo. Čim je vidio da je iznad balona slobodan prostor, Trifonov je stisnuo plamenik i brzo izletio iz jame uz glasni “Juhuuuuu”. Kada smo došli do njega, dočekao nas je krvave glave i s velikim smješkom na licu. No, niti pokoja modrica niti porezotina nisu mogle umanjiti ushit i sreću zbog uspješnog leta. I ta sreća nije imala veza s time da je napravio nešto što nije uspjelo nikome prije njega. Njegov je smješak bio smješak dječaka koji je nadahnut knjigom Julesa Vernea ostvario svoj “Put u središte zemlje”. I uopće nije bitno što je tom veselom, sretnom dječaku sada 70 godina.
