Kako se trkački virus širi, sve je više i trkačke literature na policama knjižara. Ima tu svega - od strogo stručne literature (koja nudi trkačke programe, savjete za zdravu sportsku prehranu i prevenciju ozljeda), do motivacijskih, često (auto)biografskih, trkačkih priča. No kad me netko od trkača pita da mu preporučim dobru "trkačku knjigu", gotovo uvijek posegnem za nekom iz ultraške biblioteke.
Ultramaratonska literatura je drugačija od drugih trkačkih knjiga, upravo u onoj mjeri u kojoj se ultramaratonci razlikuju od ostalih "običnih" trkača. Autore ultramaratonce prepoznat ćete po tome što se rijetko u svojim savjetima mogu zadržati na suhoparnom predstavljanju trkačkih programa i biografsko-rezultatskih podataka. Njihove su knjige nešto između avanturističkih romana i filozofskih lamentacija. Baš kao i ultra-trke, tako i ultraške knjige, imaju neki poseban okus i miris.
To posebno vrijedi za onu o kojoj posljednjih par tjedana dosta razmišljam. Naime, baš ovih dana na police knjižara izlazi hrvatski prijevod jednog od najpoznatijih ultraških tekstova"Jedi i trči–moje neočekivano putovanje prema veličanstvenosti ultramaratona" (ili u originalu "Eat & Run - My Unlikely Journey to Ultramarathon Greatness") – autobiografske priče jednog od najpoznatijih ultramaratonaca svih vremena. Riječ je o pomalo neobičnoj sportskoj biografiji koja čitatelju doslovce nudi upravo to - posebne okuse i mirise!
Uz zanimljiva životna i trkačka iskustva jedne ultraške legende, ogromnu količinu motivacije, entuzijazma i ljubavi prema trčanju, kao specijalni začin, tu je i kuharica - čitav niz (za prosiječnog svejeda, u kakve i sama spadam) novih i neobičnih veganskih recepata razbacanih kroz poglavlja. U ovom slučaju, recepti (i kuhanje općenito) nisu samo atraktivni dodatak, nego i vrlo važan dio Jurekove životne priče koju pratimo od prvih dječjih uspomena na odrastanje u ruralnoj Minnesoti. Uspomene na djetinjstvo obojene su posebnim odnosom prema prirodi (kampiranjem, lovom, ribolovom) i vrlo specifičnim intimnim odnosom prema pripremanju hrane. Kuhinja je za mladog Scotta bila prostor toplih dječjih uspomena na vrijeme provedeno s majkom (kuharicom koja je imala čak i svoju emisiju o kulinarstvu na lokalnoj televiziji) kao i šokantno poprište prvih manifestacija majčine bolesti (multiple skleroze), prvih razbijenih zdijela ispuštenih iz nekad spretnih majčinih ruku.
No ono što ovoj ultramaratonskoj ispovjesti daje poseban šarm i okus za mene nije skriveno u njenim kulinarskim bojama, već u podnaslovu – u neočekivanosti životnog i sportskog putovanja od neobičnog povučenog dječaka, kojeg su vršnjaci pogrdno nazivali "jerker", do samog svjetskog vrha jedne od najzahtjevnijih sportskih disciplina. Jurekova sportska priča je uzbudljiva poput dobro osmišljenog scenarija. Knjiga počinje na najnižoj točci zapadne hemisfere (Badwater, Death Valley) - u trenutku kada je Scott i doslovno i u prenesenom značenju na dnu.
Na koljenima na vrućoj pustinjskoj cesti Doline smrti, Jurek nam se tada, dok leži u pustinjskoj prašini, ne predstavlja kao sportska zvijezda, već kao samo jedan običan trkač u sudaru sa svojim (ultra)maratonskim zidom ili točnije (kako to sam Scott zove) sa "zvijeri" - "The Beast". Ta jurekovska zvijer tako divno plastično dočarava krizu u trci da je među ultrašima čak i proširila te postala dio ultraškog žargona. Pa tko bi i bio veći autoritet za trkačke krize od ultramaratonaca!Njihove su trke toliko duge da se stignu susresti i s po nekoliko zvijeri! Pravi ultramaratonac se ne boji zvijeri, on ju uvijek očekuje i na neki je čudan način ponosan na svaku borbu s njom. Čim napraviš prvi korak preko startne linije, znaš da je zvijer tamo negdje vani i spreman si za nju, s vremenom ju čak naučiš i voljeti ...ali i radovati se kad ju izbjegneš).
Jurek je Trkač s velikim slovom, u punom i potpunom značenju te riječi - i onda kad je najbolji, kad pobjeđuje i ruši rekorde, ali i onda kad je polomljen, ozlijeđen, demotiviran, razočaran... Čak i kad ne trči, on je trkač - sinonim za trkački način života, za entuzijazam, za ljubav prema kilometrima, kretanju, brzini, planini, cesti... Upravo to ga čini legendarnim (čak i više od samih rezultata). Mnogi trkači, koji čak i ne znaju točno tko je Scott Jurek, znaju priču o jednom elitnom ultrašu koji nakon trke skoro nikad ne odlazi na zasluženi odmor nego još satima, zamotan u vreću za spavanje, ostaje na cilju, navija i dočekuje sporije trkače. Jer svi oni prolaze isto što i on, jer želi podijeliti taj trenutak ulaska u cilj sa svakim od njih, jer svi oni osjećaju isto, jer su svi oni trkači.
Zašto trčimo? Jurek je autor možda najboljeg odgovora na to čuveno pitanje "zašto". Zašto nakon maratona na kojem smo pošteno pukli i prehodali/prepuzali zadnjih 5 kilometara, jedva čekamo sljedeći. Zašto nas ni musklfiberi, ni krize, ni žuljevi, ni dehidracije, čak ni ozljede ne mogu natjerati da manje volimo trčanje. Zato što, kaže Scott, neke stvari čovjek jednostavno čini ("sometimes you just do things") - ne zato što mora, ne zato što ga netko tjera, ne niti zato što će time nešto konkretno dobiti...jednostavno zato što smo trkači.
