Kada mi je prijateljica poslala link na ovu utrku, pomislio sam: hmmm, trodnevna utrka na jugu Hrvatske, na granici s Bosnom, to bi moglo biti zanimljivo! A kada sam vidio fotografije s terena, trebalo mi je točno dvije sekunde da se odlučim i prijavim za utrku. Izgledalo je to upravo poput raja kakvog volim: surove stjenovite planine koje me podsjećaju na fantastično iskustvo u Bugarskoj. Naravno, vidio sam i da je ovo prvo izdanje utrke, a nakon 17 godina natjecanja znam da to znači pustolovinu… Dakle, Transdinara, evo nas!
Prva etapa: Trilj–Kamešnica–Sinj 71 km / 2050 m
Već na prvim kilometrima utrke shvaćam da sam u raju: stijene, stijene i još stijena. Tehnički je zahtjevno i zabavno, iako ne dijele svi moj entuzijazam. Mnogi vozači upadaju u teškoće, pa se polako krećem prema čelu kolone. Staza je ludo dobra! Uska, stjenovita, džombava single stazica kroz nisko grmlje. Nema nikakvih oznaka, ali dobro se snalazim slijedeći kompjutersku navigaciju.
Što sam bliže vrhu, to je uspon teži. Kamenje koje se odvaljuje, strmi nagib, vrlo je teško zadržati koncentraciju i održati se na biciklu. Priroda je prekrasna, a i vrijeme je dobro. Malo kišice, malo više vjetra, ali vidljivost je dobra, pa mogu uživati u krajoliku!
Uz manje poteškoće u orijentaciji zbog razlike u oznakama na terenu i onoga što mi je govorio GPS kao prvi završavam prvu etapu u kojoj sam skupio čak i 2,5 minute vodstva.
Druga etapa: Sinj–Dinara–Vrlika, 102 km / 3150 m
Ujutro nakon doručka, čekala nas je najteža i najduža etapa. Na najtežem usponu etape naganjam se sa Slovencem Tomažom. Pokušavam ubrzati, ali isti čas začujem krckanje među zupčanicima. Odmah znam što je to… Kotač će mi plesati, pa se freehub neće moći slobodno vrtjeti, tako da ću cijeli dan morati okretati pedale kako bih preživio. Dok se penjemo nema problema, ali kako ću odvesti 20 km nizbrdo stalno okrećući pedale? Uprkos svim problemima, uspijevam pobjeći grupi i stići na vrh uspona nekoliko minuta prije ostalih. Ponovno razmišljam o odustajanju, ali ljudi na kontrolnoj točki me ohrabruju da ipak pokušam. Suludo je teško voziti dolje po kamenju pedalirajući i kočeći istovremeno, ali nekako uspijevam.
Gornji dio je strašno žestok! Veliko kamenje i zaista pustolovne zahtjevne staze u visokoj travi od koje ne vidiš kuda ideš… Fully je zakon! I Maxxis gume su prošle sito i rešeto, jer nema nježnog puta kada pedaliraš nizbrdo! Ne možete ni zamisliti kako sam bio sretan kad sam ugledao cilj! I iznenađen da sam opet prvi!
Treća etapa: Vrlika–Dinara–Knin, 49 km / 1050 m
Danas nema stresa, nema penjanja u planine, nego slijedimo lijepu dolinu s pogledom na stjenovita brda. Budući da je staza dosta lagana, imamo vremena uživati! Savršen završetak savršene pustolovine.
Osim jednog kratkog uspona na kojem je trebalo zapeti, uglavnom se svi zajedno vozimo kroz ravna polja. Samo posljednja dva kilometra, kad dolazimo u centar Knina, ubrzavamo da završimo sprintom. Iznenađen sam položajem cilja: smješten je u dvorcu na vrhu brda koji dominira dolinom. Puštam Tomaža da sprinta i lagano ulazim u cilj.
Kao i sve pustolovine, i ova završava prerano, ali tako je to… Ostaju nam samo dragocjene uspomene, a to je najvažnije!
