Sigurno poznajete osobu, bilo da je riječ o vašem prijatelju, članu obitelji ili kolegi s posla, koja redovito odlazi planinariti, trčati maraton, ili se možda bavi triatlonom, odlazi ne treking ili druge slične aktivnosti. To su često ljudi kojima se zbog toga na neki način divimo, budući da umjesto provođenja slobodnog vremena izležavajući se, vikendom spremaju stvari, odlaze u prirodu i daju sve od sebe kako bi istrčali brže, popeli se više, izdržali dulje.
Onima koji ne pripadaju ovoj skupini, a odluče da bi se trebali pokrenuti te biti tjelesno aktivniji, njima se odlazak u teretanu ili nekoliko puta tjedno igranje nogometa ili tenisa s ekipom čini nekako privlačnijim, primjerenijim ili lakše izvedivim. Pitanje je što to neke ljude vuče prema navedenim aktivnostima, koji su to faktori zbog kojih se osoba odluči na trčanje maratona, treking i druge slične aktivnosti?
Priroda postavlja izazove
Više je razloga, a jedan od njih svakako je priroda u kojoj se navedene aktivnosti u pravilu odvijaju. Prirodu većina ljudi povezuje sa zdravim životom. Mislim da bi se složili kako nitko ne osporava zdravstvenu prednost odlazaka na svježi zrak na Sljeme, Marjan ili na neku drugu lokaciju u prirodi, izvan gradskog smoga, buke i sličnih negativnih čimbenika. No, priroda, uz zdravlje i ljepotu, pruža i još jednu dodatnu privlačnu karakteristiku, a to je ljepota nepredvidivosti; bilo nepredvidivosti pejzaža koje pruža (otkrivanje novih proplanaka, vidika, zanimljivosti flore i faune), bilo u izazovima koje nam postavlja.
Osobe kod kojih je drugi razlog (izazov) više izražen, u pravilu su više sklonije odabiru ekstremnijih aktivnosti koje im podižu razinu adrenalina (zahtjevnije staze, izvođenja aktivnosti na opasniji, rizičniji način i sl.). Tako, primjerice, ako analiziramo riječi koje se uglavnom pojavljuju kad se piše o aktivnostima poput trekinga, nailazimo na riječi poput: izazovi, novi doživljaji i pustolovine. No važno je znati da se, budući da je osoba u ovakvim situacijama ovisna o vanjskim promjenjivim uvjetima, zahtijeva visoka razina samokontrole i aktivno promišljanje i predviđanje raznih promjenjivih čimbenika. Zapravo, traži se visoka razina odgovornosti i dobra procjena vlastitih mogućnosti. Naravno, ima i neodgovornih pustolova, no kod njih u pravilu nije riječ o stilu života nego o povremenoj avanturi, koja, nažalost, ponekad tragično završi. MN: Natjecanje sa samim sobom
Često, kod ljudi koji se bave sličnim aktivnostima, može se prepoznati potreba za povezivanjem s prirodom, ljubav i poštovanje prema prirodi i izazovima koje ona pruža. Iako se često misli kako je glavni motiv pobjeda nad prirodom, u pravilu se, zapravo, pokušava pobijediti sebe, pomičući svoje vlastite granice u okruženju koje nam priroda pruža. Što je toliko privlačno u pomicanju vlastitih granica? Naime, testiranje vlastitih granica i pomicanje istih može nam pružiti osjećaj kontrole i zadovoljstva; osjećaj da uvijek možemo više i bolje samo ako se dovoljno potrudimo. Svima je poznat osjećaj koji se javlja kad uspijemo postići cilj nakon teškog i zahtjevnog puta. Takav dolazak do cilja zapravo je najslađi.
Odavno su mnoga istraživanja pokazala kako vrednovanje cilja do kojeg dolazimo uvelike ovisi o težini puta koji smo morali prijeći da bi do njega došli. Iskustvo koje osoba stječe pomičući vlastite granice često je neopisivo i moglo bi se reći očaravajuće, te uvelike nadilazi samu vanjsku nagradu, priznanje ili brojčanu oznaku koju postignuće donosi. Ako uzmemo u obzir navedene pozitivne efekte na čovjeka, nije teško razumjeti svojevrsnu ovisnost koju možemo prepoznati kod ljudi koji se bave ovim trčanjem, trekingom, biciklizmom i drugim aktivnostima; način na koji pričaju o svojim pothvatima i iskustvima, način na koji planiraju i vesele se idućim akcijama.
Samostalnost i osjećaj slobode
Nadalje, kod navedenih aktivnosti više od natjecanja s drugima, izraženo je natjecanje sa samim sobom, što znači da aktivnost ne zahtijeva vanjskog suparnika. Glavni „suparnik“ je sama staza koju prolazimo, uspon na koji se penjemo, ili spust koji se nalazi ispred nas. To, naravno, ne znači da nema čimbenika natjecanja s drugima, nego samo znači da on nije nužan, a u mnogim slučajevima nije primaran.
I posljednji važan čimbenik koji ćemo navesti, odnosi se na ovisnost i značaj društva u kojem se aktivnost provodi, odnosno spomenut ćemo više izraženu komponentu samostalnosti i slobode. Naime, društvo nije presudan čimbenik koji definira sudjelovanje nekog pojedinca, nego je sama aktivnost presudna u tome. Dakle, ovdje je naglašena nezavisnost, usmjerenost na vlastite vještine i sposobnosti, trud i osjećaj slobode, nego što je to slučaj u nekim drugim aktivnostima (npr. hakl sa ekipom). No, posljednje nikako ne znači da društvo ne može biti značajan izvor ugode i zabave tijekom bavljenja ovim aktivnostima te prilika za upoznavanje zanimljivih ljudi i stjecanje novih prijatelja.
