Nije prvi put da se Gospodin Novinar, ugledni kolumnist dnevne tiskovine VL u svojim tekstovima, pod časnim inicijalima J. P. izvolijeva obračunavati s onima koji se okrznu o njegov izoštren osjećaj za napad na RH ili njezine kulturne, jezične i ine tekovine. Međutim, nakladnik i novinar J. P. u svojoj pravdoljubivosti, kada prokazuje one što nam prijete kao trajna ugroza našoj opstojnosti, da se primijetiti vrlo često, ne ide dalje od inicijala. Tko bi ga znao zašto, je li možda neka šega u pitanju ili želja za stilskom prepoznatljivošću, ili možda čak (i to mi je palo napamet) nezgodna činjenica da se pod svojim imenom i prezimenom, a pišući o drugima, valja ponekad i izložiti pa ako se upre prstom u nekoga, zgodnije je da sve ostane na pola puta. Njegovim vjernim čitateljima dovoljno, takvi ionako nepogrešivo znaju tko su pravi neprijatelji i izdajnici, a potencijalnim tužiteljima za klevetu svakako premalo.
Univerzalan i aktualan
E kad se takva veličina dohvati Branislava Nušića, to, u najmanju ruku, postaje dramatično smiješno. Tako se H. G. (Hrvatska Gibanica) ovoga puta pozabavila gospođom S. K. (Snježanom Kordić) i gospodinom M. J. (Miljenkom Jergovićem) jer su sudjelovali u jezičnoj adaptaciji Nušićevih kazališnih komada pa su tijekom predstave “Gospođa ministarka” gledatelji imali priliku čitati titlove na hrvatskom jeziku kako im ništa od nerazumljiva teksta ne bi promaknulo. J. P., naravno, ovaj put se žali jer je to originalno bila njegova ideja, u svojoj vrijednoj biblioteci još prije tri, četiri godine prevoditi Nušića na hrvatski, ali njega bi se “vješalo na banderu” ili točnije, električni stup. Ništa to njemu nije jasno kako to sad oni mogu, još nam podvaljujući priču i vukući nas za nos kako su prevodili iz protesta protiv jezičnog šovinizma. Pa tko bi Frljićevoj ekipi to doista povjerovao?
Usput, ne zaboravlja dometnuti, što ga valjda i najviše muči, jest evidentna pogreška (a vjerujte, on rijetko priznaje svoje pogreške) zbog odustajanja od projekta jer bi se (tko je to dovraga mogao predvidjeti) danas moglo zaraditi zbog “čitavog ovog cirkusa s Nušićevim povratkom na hrvatske pozornice”. Srce mu puca zbog tih mudraca (S. K. i M. J) “što su ga tako neznalački unakazili”, a tko je čitao ijedan tekst gospodina novinara J. P., bit će mu posve jasno kolika je silna i iskrena njegova briga za Nušića, pogotovo kad u nekoliko navrata žali nad nerealiziranim Projektom Novog Nušića u Hrvatskoj. I evo ga. Nušić, u svom pravom svjetlu, kako svojim majstorstvom u ismijavanju ljudskih naravi posredno dotiče baš onoga za kojeg je bolje da mu se ne približava. Jer, upravo pišući o Projektu Novog Nušića, J. P. rekao je sve. Baš taj pojam u kojem se naglašava novost kao i kod svih novih projekata bistri i raskrinkava precizno.
Kada bi J. P. shvatio da je Novi Nušić suština kontradikcije i da je njegova genijalnost upravo u činjenici da je rođen 1864. godine te kao takav univerzalan i aktualan, kakav novinar i njegovi tekstovi, pa i kad piše o onome što se dogodilo jučer, nikad neće biti. Kada bi samo shvatio da iz čitavog njegova teksta isijava tolika zavist i pakost što je na njegovu zamišljenom projektu Novog Nušića zaradio netko drugi, a ne on, kada bi shvatio koliko je baš nušićevski smiješan u tom jadnom poluprokazivanju onih koji su se narugali izvrtanju umjetnosti radi nacionalizma, shvatio bi da nikako ne zaslužuje strašnu etiketu koje se pribojava, nego tek epizodnu ulogu u nekoj Nušićevoj drami, a nije ni to za podcjenjivanje. Pribojava se J. P. da će ga netko prozvati “šovinistom ili ga bez pardona proglasiti ustašom i Hitlerovim sljedbenikom”, ali u čitavoj malešnosti njegova bavljenja jezikom, čistoćom, tugom zbog izgubljene zarade te neprestanog dokazivanja vlastitoga “copyrighta” na sve hrvatsko, bojim se da mu izmiče ono najvažnije.
Unaprijed rasprodane predstave talentiranog redatelja Olivera Frljića na kojeg tu i tamo izvoli pljucnuti, nije teško pogoditi zbog čega, a među njima i aktualnu “Gospođu ministarku”. Izmiču mu svi oni ljudi, obični ljudi koji, kada prođu premijere, dolaze na predstavu, a s nje izlaze bogatiji za komadić umjetnosti koja jedina iskupljuje naše bijedne biološke i sociološke uvjetovanosti, da se tučemo i ubijamo radi teritorija i novca, radi slave i umišljene veličine, malograđanskog morala i pohlepne ambicije.
Umjetnosti koja postiže onu univerzalnost onkraj svih očišćenih jezika. I kada se nakon predstave onako sramežljivo gledateljima susreću pogledi, lica još pomalo ukočena od smijeha, ali i neke dubinske spoznaje, posve je jasno da tu nikakav posrednik, prevoditelj, a najmanje kreator Novog Nušića nije potreban. Osim možda, kad na scenu stupi neki pravi, novi Nušić, da mu takvi projektanti, kojih ima posvuda u regiji, u svakom vremenu, posluže kao inspiracija za lik koji će trajati vječno. Baš kao Gospođa ministarka, Pero pisar iz administrativnog odelenja, Ujka Vasa ili bilo koje antologijsko uprizorenje ljudske prirode.
Opasno pozitivan utjecaj
Posve sam sigurna da, ne želeći umanjiti ničije značenje u ovom aktualnom trenutku, ne želeći podcijeniti ničiji trud i doprinos raznim poljima znanosti i umjetnosti u ovim vremenima, jednom kad nestane svih nas malih, taman tolikih da su nam u odnosu na Nušića inicijali posve dovoljni, kad prođe vrijeme gospodina J. P. (Josipa Pavičića), H. G. (Hrvatske Gibanice) kao i autorice ovoga teksta, likovi iz njegovih kazališnih djela, komedija i drama, živjet će puno dulje od nabrojenih. Pa čak i unatoč sustavnom izbacivanju sjajnih književnika i ostalih umjetnika iz školskih lektira, koji upravo svaku nakaradnu politiku izvrću ruglu, koji nikada ne postaju državni ili režimski pisci i novinari, koji vide dalje od primitivizma i granica, nekim čudom, pronađu put i do mlađih generacija. I to je pobjeda umjetnosti, kod generacija koje u lektiri u čitavom svom školovanju, pa čak i za vrijeme studija književnosti, nije imala priliku susresti se s gotovo ni jednim strašnim piscem poput Nušića jer zbilja od njegovih djela neprevedenih na čisti hrvatski jezik vreba najveća opasnost. Opasnost od pozitivnog utjecaja na zdrav razum.
