Hrvatska nakon petka neće biti ista. Budu li generali Ante Gotovina i Mladen Markač u Haagu oslobođeni, u Hrvatskoj bi moglo nastati oduševljenje. Budu li generali osuđeni, moglo bi to izazvati ogorčenje. Osim što će imati emocionalnog upliva na hrvatsku sadašnjost, haaška će presuda utjecati i na hrvatsku političku budućnost. Ako generali budu osuđeni, Hrvatska bi mogla postati politički talac te sudske presude. Odluka Haaškoga suda utjecat će ne samo na sliku rata nego i na ratnu i na političku povijest Hrvatske, pa i na povijesnu istinu. Da se nepravomoćna presuda temeljila na činjenicama, a ne na plauzibilnoj političkoj tezi o “udruženom zločinačkom pothvatu”, nacionalno osjetljiviji dio Hrvatske ne bi ni bio doveden u mučnu i neizvjesnu situaciju glede sudbine generala. Pa i sudbine Hrvatske.
Valjda je samo hrvatska politički naivna prostodušnost mogla povjerovati kako je sud u Haagu osnovan da sudi samo srpskim agresorima na Hrvatsku. Kada se saznalo da je u Zagreb iz Haaga stigla optužnica za vremešnoga hrvatskoga generala, partizana i legendarnoga domovinskoga ratnika Janka Bobetka, sve je postajalo jasnije. Kada je počeo progon karizmatičnoga hrvatskog legionara generala Ante Gotovine, više nije bilo nikakve dvojbe da će se suditi i hrvatskoj obrani od velikosrpske agresije. Istodobno, nitko iz vrha JNA nije primio optužnicu tada svemoćne haaške tužiteljice Carle del Ponte, unatoč hrvatskim očekivanjima.
Umjesto vojne vrhuške JNA, koja je predvodila rat protiv Hrvatske, optuženi su generalski drugoligaši. Umjesto Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića i Aleksandra Vasiljevića u Haag su dospjeli Mile Mrkšić i jedva jedvice general – monstrum Ratko Mladić. Prije rata nijedan i nije bio general. Generalima su postali tek u ratu. Iza jednog je Vukovar, iza drugoga je Srebrenica. Trojac generala s vrha JNA nikada i nije optužen da je u ratu nešto zloga učinio. Očito je generalsko vodstvo JNA imalo prešutni dogovor da barem i ratom pokuša sačuvati Jugoslaviju. Doduše, u Haag je dospio politički pulen JNA Slobodan Milošević, koji je Jugoslaviju želio pretvoriti u državu srpske prevlasti.
Da nije bilo hrvatskoga otpora miloševićevskoj politici i armijskoj sili, Jugoslavija bi vrlo brzo bila pretvorena u državu kakvu su željeli. Bez hrvatskog otpora srpskoj agresiji, rata zapravo ne bi ni bilo. Sud u Haagu, sudeći prema onome kako je sudio, kao da je jednako odgovornim učinio velikosrpsko bahato nasrtanje i hrvatsku očajničku obranu. Kako je Milošević u Haagu naprasno umro, a generali koji su ga podržavali nikada u Haag nisu ni dospjeli, zapravo se nije ni saznalo za bit njihovoga političko-vojnoga plana. Iz srpske iredente u Hrvatskoj, u Haag je dospio samo Miloševićev pijun i mali poslušnik, male pameti, bivši milicajac Mile Martić. Kninski zubar Milan Babić, također pobornik što veće Srbije, na kraju je postao jedini srpski pokajnik u Haagu, moleći “braću Hrvate” da mu oproste njegove političke zablude i šovensko ludilo koje ga je vodilo ratnih godina. No, iako relativno mlad i relativno zdrav i on je iznebuha izdahnuo u Haagu! Taman kada je namjeravao reći sve najvažnije o vođama i ideolozima rata protiv Hrvatske.
Umjesto da u Haag dospiju svi oni koje je Babić prokazao ili kanio prokazati, ondje su dospjeli hrvatski generali koji su oslobađali Hrvatsku. Optuženi su da su sudjelovali u “udruženom zločinačkom pothvatu” koji je navodno na Brijunima dogovorio hrvatski politički i vojni vrh. Sudu u Haagu kao da je trebala ta politička konstrukcija da i sudski, krivnju za rat protegne i na hrvatsku stranu. Haaško sudište domoljubnijim Hrvatima stoga više i sliči na politički sud nego na sud pravde. Kao da njegova zadaća nije utvrđivanje ratne istine nego izvršiti mentalnu reintegraciju prostora bivše Jugoslavije, učiniti “pomirbu naroda” koji su nekoć ratovali, ali jedni da bi napadali, a drugi da bi se branili. Ako se Sud bude držao težnje za istinom, onda hrvatske bojazni od konačne haaške presude i ne bi trebalo biti.
kad su to strani politicari poznavali razlike medju narodima na balkanu. da je sve povratit unazad, bilo bi puno bolje da je na mjestu karle stajao pristojan srbin.