Andrija Hebrang odsad je i u pravosudnom smislu žrtva komunističkog režima. Tako je zaključio beogradski sud koji ga je rehabilitirao. Hebrang i Alojzije Stepinac, koji su se svaki sa svoje pozicije borili za Hrvatsku, politički su rehabilitirani u Hrvatskoj još početkom ‘90-ih saborskim deklaracijama. Ali je još uvijek sudski nepobijena presuda protiv Stepinca, koji je proglašen ratnim zločincem, a ni Hebrang nije pravosudno rehabilitiran iako se najveći dio istrage protiv njega vodio u Hrvatskoj.
Potkraj prošle godine sa znanstvenog skupa o Stepincu odaslan je zahtjev da se omogući revizija njegova sudskog procesa, kao i procesa protiv stotine drugih domoljuba koji su osuđeni u politički motiviranim postupcima. To znači da bi u Saboru trebalo mijenjati Zakon o kaznenom postupku, o čemu se zasad javno šuti.
Nekadašnji ZKP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998., davao je mogućnost revizije te druge izvanredne pravne lijekove protiv odluka sudova bivše SFRJ. Pa je tako pisalo da se revizija može zatražiti za “osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za vrijeme komunističke vladavine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela ako je do osuđujuće odluke došlo zloporabom političke moći mogu revizijom zatražiti poništenje osuđujuće odluke ili njoj drugoga odgovarajućega pravnog akta”. I dalje, da će se pod zloporabom političke moći smatrati “slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske”.
Međutim, ta je odredba imala i dvije zamke. Prvo, revizija se mogla podnijeti isključivo u roku od dvije godine od dana kad je taj ZKP stupio na snagu, što znači do 31. prosinca 1999. godine! Za osobe koje su umrle reviziju su pak mogla podnijeti samo njihova rodbina i nitko drugi, dok srbijanski Zakon o rehabilitaciji to ne ograničava. Usto se o tome nije baš niti pisalo niti govorilo, pa tko je, primjerice, u Australiji za to mogao znati?
I opet smo kod pitanja jesmo li se mi kao država spremni suočiti s prošlošću? Kome je stalo da se zapravo onemoguće sve te revizije? S jedne strane, čak se i kardinal Franjo Kuharić protivio sudskoj rehabilitaciji Stepinca kao nepotrebnoj. Jer bi tijekom sudskog postupka moglo isplivati puno toga neugodnoga za Crkvu. Zato što su Stepinca za Udbu uhodili pojedinci iz visokog crkvenog klera, iz njegove blizine. Takva blamaža Crkvi sigurno nikako ne bi bila ugodna. I s druge strane, šira mogućnost revizije poplavila bi hrvatske sudove te bi na vidjelo iznijela sasvim drugu sliku o Titovom komunističkom režimu. Postoji, naime, mnoštvo pismenih dokaza da su se nakon Drugog svjetskog rata izricale brojne montirane presude iza kojih je odmah išla konfiskacija imovine u korist članova novopečene komunističke vlasti. Štoviše, ratnim zločincima proglašavani su i ljudi koji su umrli čak prije rata, samo da bi se njihovima oduzela imovina na koju je netko od partijaca bacio oko, o čemu je na konkretnom primjeru prošle godine pisao i Večernjak.
Svi ti ljudi i njihova rodbina ostali su uskraćeni za pravnu zadovoljštinu. Time je nanesena velika nepravda tisućama njih. Zašto? Da se ne priča previše ružno o Titovu dobu? I hoće li netko sad reći da Tito nije znao kako su Hebranga smaknuli, a bio mu je jedan od najbližih suradnika?
