I naša je anketa pokazala da je tzv. euroskeptika sve manje, a
pobornika ulaska Hrvatske u Europsku uniju više nego ikada. Ne zna se
je li takvo raspoloženje posljedica pučkog uviđanja dobrobiti ulaska
drugih zemalja u EU, vladine promidžbe takvoga ulaska, ili nekih
ekonomskih računica.
U ovom je odsječku vremena raspoloženje takvo. Hrvatsko se raspoloženje
spram EU se do sada nije pokazalo kao neki „samostalni bitak“, ono se
mijenjalo ne samo u ovisnosti od ponašanja EU prema Hrvatskoj, nego su
ga uvjetovale i druge međunarodne institucije koje se kod nas također
doživljava i svodi na kolokvijalni pojam Europe.
Kao što nema realnih pokazatelja zašto je nekoć bilo više onih koji su
ozlojeđeno ponavljali „mi smo odavno Europa“ ili pak onih koji su
usplahireno tvrdili „Europa nas ne želi“, pa zajedno zazirali od
hrvatskog ulaska u EU, nema takvih pokazatelja ni sada, kada je najviše
pristaša ulaska Hrvatske u EU.
Mogući je ulazak Hrvatske u EU zapravo od samih početaka najvećma
emocionalni, a tek potom politički stav. U najmanjem je posljedica
ekonomske računice. Da se radi samo o gospodarskom računu vrlo bi se
lako izračunalo što se tim ulaskom dobiva a što gubi. Politika se
nikada nije javno bavila takvim računicama.
Umjesto ekonomskih pokazatelja nude se politički paušali - da je „bolje
svim zemljama koje su ušle u EU“, odnosno da se „još nijedna država
nije pokajala koja je ušla u EU“. Tako se već početno emocionalno
određenom političkom stavu dodaju i nove emocije. Koliko je politički
stav da Hrvatska treba ući u EU emocionalno nabijen gotovo da je zorno
iz stava da „naš ulazak u EU nema alternative“! Stariji će se sjetiti
da se nekada ponavljalo da „socijalizam nema alternative” sada se to
pak ponavlja i za EU!
Da bi hrvatski ulazak u EU ostao bez alternative iz javnoga je
razgovora o EU potisnuto i protjerano svako utemeljeno mišljenje koje
je razložno oponiralo neumjesnom veličanju EU i hrvatskog ulaska u nju.
Takva su mišljenja proglašena nazadnim i etiketirana kao
„euroskepticizam“. Prije takva paušalna svođenja sam pojam
euroskepticizma javno se iskrivilo i naružilo.
Ono što je u Europi sasvim legitimni politički stav kod nas je javnim
lažiranjem gotovo postalo politički delikt. S druge strane, hrvatski je
euroskepticizam intelektualno banaliziran svođenjem na „sir i vrhnje“
koje nam zavidna EU kao kani oteti. Umjesto na ozbiljnu gospodarsku
računicu, hrvatski se ulazak u EU sveo na budalaštinu sa sirom i
vrhnjem, problem zagrebačkih kumica, odnosno naših svinjokolja.
Naši su „eurofili“ za nečiji račun iz javnoga govora o EU protjerali ne
samo ono što bi proglasilili i proskribirali kao „eurouroskepticizam“,
nego i eurorealizam. Javna hajka na „euroskepticizam“ zapravo je
bio smišljeni progon hrvatskog eurorealizma. S ušutkavanjem ljudi koji
bi realno govorili o EU i odnosu nje i Hrvatske, nestalo je i svakog
ozbiljnijeg, organiziranijeg i intelektualnijeg otpora rasprodaji
hrvatskih gospodarskih vrijednosti.
Bez gospodarskog suvereniteta i sa političkim stavom da „ulazak u EU
nema alternative“ Hrvatska je dovedena u autsajderski položaj. Ako je
naš ulazak u EU mentalno i politički prihvaćen kao jedina mogućnost, o
čemu Hrvatska zapravo ima pregovarati s EU? Tako unaprijed limitirana
Hrvatska s EU ne može pregovarati, ona može jedino pristajati.
Pristajanjem pak da se svaka kritičnost i svako zrnce sumnje spram
„svete EU“ podvede pod natražnjštvo, pa i proglasi kao antieuropejstvo,
Hrvatska se od Europe zapravo više duhovno udaljila – jer je u Europi
euroskepticizam normalan stav – nego što se Uniji ekonomski i politički
približila.
BIJEDA POLITIKE
