Malo sam se gdje osjećao tako neugodno kao u diplomatskim predstavništvima bivše Jugoslavije. Nisam s njima imao loša iskustva, ali ih svejedno nikako nisam mogao doživjeti kao mjesta na kojima kao jugoslavenski građanin u kakvoj neprilici mogu dobiti zaštitu. Misija tih misija nije bila u tome da pomažu svojim građanima, nego da ih nadziru.
U hrvatske diplomatske misije ulazim bez nelagode, ali sa sve manje iluzija da su one tu zbog mene i ikoga od nas običnih državljana RH. Osobno mi nisu ništa uskratili, no kao služba i kao politika ipak djeluju kao da su im interesi hrvatskih građana zadnja rupa na svirali.
Primjerice, interesi hrvatskog građanina, pjevača i sudionika Domovinskog rata Marka Perkovića Thompsona. Taj je naš umjetnik pozvan na dobrotvorni koncert u Sarajevo, on je poziv prihvatio i sa sarajevskim se organizatorima iz Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva dogovorio da se koncert održi 10. 5. u dvorani Zetra. No, čim je objavljeno da će koncerta biti, javili su se glasovi (mostarskog muftije, iz bošnjačkih boračkih udruga i židovske zajednice) da bi bilo najbolje da koncerta ne bude. S argumentom da je pjevač nekad pjevao mračnu pjesmu, premda se pjevač od nje već milijun puta javno ogradio. Predbacili su mu i publiku koja ga voli, jer da je sumnjiva, premda su toj publici, i to njezinu najvatrenijem krilu, nekad pripadali i sami predbacivači.
Organizatori koncerta nisu htjeli odsutati, ali ni njegovi protivnici, pa se zametnuo pravi mali rat, u javnim medijima ocrnjivanjem hrvatskog pjevača, a onda i na sarajevskim ulicama lijepljenjem i uništavanjem plakata za koncert. Iako je plakatiranje bilo zakonito, a uništavanje plakata protuzakonito, “organi vlasti” nisu intervenirali.
Koncert je na kraju zbog prijetnji nasiljem ipak morao biti otkazan. Zašto hrvatskog državljanina na gostovanju u Sarajevu nije zaštitila beha-vlast, ne samo policijska, nego i politička, važno je, ali ipak drugorazredno pitanje. Jer prvorazredno je pitanje zašto se ni jednom jedinom riječju nije oglasilo hrvatsko diplomatsko predstavništvo u Sarajevu. Pod prozorima gg. Vrbošića i Cigoja ganjali su čestite hrvatske građane, a oni su se, prema direktivi iz Zagreba, pravili da ništa ne vide. Da su Marko Perković i don Ante Jelić u Sarajevu uhvaćeni s paketićem droge i strpani u zatvor, netko bi im iz našeg veleposlanstva sigurno priskočio u pomoć. Ali oni nisu narkomani, nego su sumnjivi dobrotvori i graditelji doma za siromašne đake, pa ih hrvatski diplomati ne smiju ni vidjeti.
Za razliku od Amerikanaca koji su nedavno iz zagrebačkog zatvora ekspresno izvukli svog vojnika koji je premlatio čovjeka, Hrvati su u Sarajevu držali svijeću nasilnicima nad hrvatskim pjevačem.
