Hrvatska je mala zemlja s velikim diskontinuitetom. Rijetko se tko u svijetu tako dobro razumije u prekinute veze kao mi u Hrvatskoj. I nije nikakvo čudo što je prvi svjetski Muzej prekinutih (ljubavnih) veza otvoren baš na Gornjem gradu u Zagrebu. Za razliku od latinizma kontinuitet, tj. neprekidnost, postojanost, povezanost, koji je u hrvatskom jeziku teško dokučiv pojam, osobito na državno-pravnom području, prekid (isprekidanost, nestalnost) je svakome Hrvatu ugrađen u genetski kod.
Ne računajući srednji vijek, koji također vrvi prekidima, prekinuli smo s Turcima, Mlečanima, Francuzima, Mađarima i Austrijancima. Pukle su naše veze sa Srbima i Jugoslavijom, pa s okupatorima Talijanima i Nijemcima i na kraju s Titom i Jugoslavijom.
I taman kad smo se ponadali da je prekidima kraj i da ćemo se napokon u svojoj neovisnoj republici naviknuti na kontinuitet, postojanost, klepnuo nas je novi diskontinuitet. Šestosiječanjska je vlast prekinula s Hrvatskom iz devedesetih, Sanaderova je tobože raskrstila sa šestosiječanjskom, a zapravo je produbila i zapečatila prekid s Tuđmanom. Kamo će krenuti vlast Jadranke Kosor još je teško reći, no da ni njoj nije stalo do uspostave bilo kakva kontinuiteta, dobro se vidi. Prekid veza ostaje hrvatska konstanta. I sudbina. Diskontinuitet je s političkog horizonta otpuhao praktički sve što trenutačno ne sjedi u saborskim klupama, ministarstvima i stranačkim ložama. Zašto nema junaka hrvatskog rata za neovisnost? – pitanje je koje se može čuti u dane državnih praznika premda bi pravo pitanje bilo: zašto u Hrvatskoj nema nikakvih junaka i zaslužnika?
Kad je u govoru nekoga našeg državnog dužnosnika spomenuta bilo koja hrvatska povijesna ličnost? Ljudevit Gaj, Josip Jelačić, Ivan Mažuranić, Frano Supilo... imaju li ti ljudi ikakve veze s Hrvatskom? Ako je suditi prema onome što rade i zbore naši današnji političari, npr. Vladimir Šeks ili Željko Jovanović, reklo bi se da nemaju nikakve. Osim, možda, kao njezini unutrašnji emigranti. Stoga je teško i zamisliti kako se Zoran Milanović ili Arsen Bauk u svojim saborskim govorima pozivaju, primjerice, na A. G. Matoša ili Vlatka Mačeka. Prije će se srušiti krov sabornice nego što će se, recimo, iz usta gospode narodnih zastupnika Radina, Gajice ili Kunsta čuti ime Ante Starčevića!
Tuđman je na početku devedesetih imao namjeru obnoviti mnoge hrvatske prekinute veze i tako staviti točku na poguban diskontinuitet koji je u prošlosti pogađao Hrvatsku. Uvjeren da su podjele štetne, protivio se i potpunom prekidu s hrvatskim komunističkim antifašizmom. Međutim, čim je otišao, njegovi politički nasljednici nastavili su po starom. I to tako da su najprije prekinuli s njim samim.
Nedavno su htjeli definitivno prekinuti i s ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom. S cinizmom kakav je moguć samo u nas predložili su da se Šuškova aleja u Zagrebu preimenuje u Aleju Den Haaga. Nisu uspjeli, no dok je god Hrvatska veliki muzej prekinutih veza, svaki je prekid ne samo moguć nego i poželjan.
hahahahahahaha..... uDbaŠ i DuŠmanin se poslje par dana opet pojavljuje. Malo za promjenu od kamočedo i Svantevid.