Hrvatska čaša u samo se 11 dana u očima Europske komisije pretvorila iz
poluprazne u polupunu.
Predsjednik EK-a Jose Manuel Durao Barroso upozorio je 16. ovoga
mjeseca premijera Ivu Sanadera da Hrvatska nije ispunila mjerila za
otvaranje dvaju pregovaračkih poglavlja: Pravosuđa i temeljnih prava te
Tržišnoga natjecanja; usto, nije uskladila trošarine za cigarete s
europskima, na što se bila obvezala Sporazumom o stabilizaciji i
pridruživanju.
Nije Barroso stoga mogao reći hoće li uz godišnji Izvještaj o napretku
Hrvatske, najavljen za 5. studenoga, objaviti i hodogram poteza za
završenje pristupnih pregovora prije isteka mandata ovoga EK-ova
povjereničkoga kolegija, što je u lipnju bio najavio.
Potom je europski povjerenik za proširenje Olli Rehn pomaknuo rok za
zaključenje pregovora s jeseni na kraj 2009. Čuje se, doduše, da bi se,
zbog kašnjenja Lisabonskoga ugovora, EK-ov mandat mogao produljiti s
31. listopada na 31. prosinca 2009., pa bi Hrvatska zakasnila dva
mjeseca, ali opet stigla na vrijeme.
Zamjenik EK-ova glavnoga pregovarača s Hrvatskom Henrik Bendixen je,
pak, 25. ovoga mjeseca članovima europarlamentarnoga izaslanstva u
Zajedničkome parlamentarnome odboru EU-Hrvatska ustvrdio da mjerila za
otvaranje pregovora nisu ispunjena u “samo” dvama poglavljima, obećavši
k tome “punu pomoć EK-a” u rješavanju preostalih “sitnica”.
Između Barrosove i Bendixenove izjave dogodila se akcija Indeks, čiji
je odjek pomogao EK-u da zabilježi znatan napredak hrvatskih vlasti u
borbi protiv korupcije; njezin je izostanak do sada bio najveća zapreka
Hrvatskoj na putu u EU.
EK-u je, naime, u interesu da Hrvatska pregovore zaključi u ovome
povjereničkome mandatu ne samo kao ohrabrenje preostalim
“zapadnobalkanskim” zemljama da brže usvajaju europske standarde nego i
iz posve sebična razloga – da ovaj povjerenički kolegij u svojemu
završnome izvještaju može zabilježiti bar jedan uspjeh u politici
proširenja Unije.
To ne znači da se količina vina u hrvatskoj čaši povećala: promijenio
se samo pogled na nju. Što nije zanemarivo, ali nije dovoljno; tek je
poticaj da se korupciju iskorijeni. I dalje se čeka da na sudu završe
krupne ribe; zahtijeva to i Hrvatskoj uvijek naklonjena
europarlamentarka Doris Pack, koja posebno ističe nezadovoljstvo što se
u USKOK-ovu mrežu u Hrvatskome privatizacijskome fondu ulovio samo
sitnež. A što je s onima koji su tome sitnežu dopuštali korupciju?
Koji su dopustili pljačku u Brodosplitu? Koji pogodujući jednome
proizvođaču cigareta krše SSP i koče na putu u EU cijelu zemlju? Koji u
Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture dopuštaju cijepanje ugovora
na manje iznose kako bi ih se sklapalo izravnom pogodbom, umjesto kroz
natječaje?
Treba čitati izvještaje Državne revizije, u Bruxellesu to ionako
pažljivo čine. Druga je kočnica pravosuđe: Bendixen sumnja hoće li se
ono moći/znati nositi s novim poslom koji mu je donio Indeks. Da je i
treća kočnica, državna uprava, i dalje uključena, potvrdila je
prošlotjedna američka zabrana “code sharinga” American Airlinesa s
Croatia Airlinesom jer u državnoj upravi nema stručnjaka za nadzor
zračnoga prometa. A nema ih jer za tako malu plaću, kakvu Banski dvori
nude, nijedan stručnjak ne želi raditi.
Nije da novca nema: ravnatelje državnih tvrtka-gubitaša zasipa se
zlatom. No, potonje nije samo hrvatska boljka: predsjednik Eurozone
luksemburški premijer Jean Claude Juncker zahtijeva da se takvoj praksi
i u EU, pa i u privatnim tvrtkama, stane nakraj.
EUROZOV
Hrvatska polupuna čaša
