Priča mi prijatelj iz studentskih dana, rođen i odrastao na selu, da je
par konja u zaprezi strogo podijeljen. Na lijevoj strani kola ili pluga
može vući samo konj koji je na tu stranu naučen, tzv. lijevi konj. Baš
kao i na desnoj, gdje je za vuču spreman samo tzv. desni konj. I kad se
dogodi da iz para ispadne jedan konj, primjerice desni, po selu se, kao
zamjena, traži desni konj. Lijevi je za tu svrhu neupotrebljiv.
Ako postizbornu Hrvatsku zamislimo kao konjsku zapregu kojoj nedostaje
jedan konj, vidjet ćemo da se ona ne može kretati i obavljati poslove
samo zato što joj se nameće pogrešan konj. Prazno je mjesto desnog
konja, a gazda koji bi tog desnog konja mogao dovesti uporno vlasniku
kola nudi svog lijevog konja. Kola zbog toga stoje i tko zna koliko će
još tako stajati i dangubiti dok selo ne uvjeri pokondirenog gazdu da
na desnu stranu zaprege upregne desnog konja.
Desni je konj, nije teško pogoditi, stranka koja je na izborima
osvojila najviše mjesta u Saboru. Samo ona može pokrenuti zaustavljena
kola. I gazdu je lako prepoznati, jer on već danima povazdan trubi da
kola može pokrenuti i stranka koja nije osvojila najviše mjesta u
Saboru, tj. da lijevi konj može biti desni.
Prijepor je tobože u tome što Ustav predsjednika obvezuje da mandat za
sastavljanje nove vlade smije povjeriti pretendentu koji može dokazati
da ima podršku više od polovice svih saborskih zastupnika. Kako se
takav pretendent s dokazom o većinskoj potpori još nije pojavio,
predsjednik smatra da mandat još ne smije dati nikome (čekajući priliku
da svog lijevog konja gurne na slobodnu, desnu stranu).
Govorim o tobožnjem prijeporu, jer stvarnog prijepora tu ne bi smjelo
biti. Vladu sastavlja onaj tko ima većinu u Saboru, to je neosporno,
ali je isto tako neosporno da se saborska većina može dokazivati samo u
Saboru. Ne postoji nikakva pretpostavljena ili dogovorena većina, nego
samo većina glasova regularno izabranih zastupnika (dok se Sabor ne
konstituira, nema ni njih!). Dakle, NITKO prije glasovanja u Saboru ne
može dokazati da ima većinu!
Ali postoji netko tko ima najviše izgleda da većinu okupi, a to je,
prema volji birača, zakonu i boljim demokratskim običajima, onaj s
najvećim brojem izabranih (budućih) zastupnika. On nije dužan ništa
dokazivati, nego samo izjaviti da je spreman i kadar okupiti većinu.
Čim to izjavi, predsjednik mu je dužan dati mandat. Dakako, s određenim
zakonskim rokom. Ako mandatar u tom roku dokaže da ima većinu (a to se
dokazuje isključivo u Saboru), on je premijer. Ako ne dokaže, na redu
je netko drugi. I to je jedini smisao ustavne odredbe o ulozi većine u
izboru mandatara, sve drugo je uprezanje lijevog konja na desnu stranu
zaprege.
GOST SURADNIK
