Nazvali su se Dream Team, timom iz snova, kaže nam jedan sugovornik. Ah, bili su to “glory days” (dani slave), kaže nam drugi. Obojica govore o drugoj polovici 90-ih godina i mladoj ekipi koja je tada u Ministarstvu vanjskih poslova počinjala profesionalnu karijeru – prvo su strelovito napredovali u diplomaciji, a onda prešli u politiku.
“Cure i dečki” iz istog krila zgrade u Visokoj ulici u Zagrebu, gdje je prvo bio MVP, a potom na Zrinjevcu, danas zauzimaju najviše političke pozicije u državi – Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica je Republike, Zoran Milanović šef je najveće oporbene stranke s premijerskim stažom, dok Andrej Plenković, postane li šef HDZ-a, pretendira na to mjesto. Bude li tako, s bivšim kolegom naći će se oči u oči na rujanskim izborima, ali ovoga puta na suprotstavljenim stranama.
– Svi su oni došli u Ministarstvo prema kvaliteti i kompetencijama. I napredovali su jer su kvalitetni – kaže nam jedan iskusan veleposlanik i blizak suradnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića. Upravo je Granić bio na čelu Ministarstva od 1993. do 2000. i vodio ekipu od 1200 ljudi koja je profesionalno stasala u periodu kad je Hrvatska, nakon rata, ali ne i potpunog oslobađanja, na diplomatskom planu vodila još jedan “rat” – Hrvatska jest bila priznata, no trebalo ju je kao mladu državu etablirati na europskoj i svjetskoj sceni, trebalo je diplomatski i pravno “odraditi” potpuno oslobađanje države, rat u BiH, a poslije je približiti euroatlantskim integracijama i uvesti u NATO i EU. Bilo je to doba kad je i diplomacija vođena drugačije, od toga da su doveli najbolje ljude, bez obzira na političke preferencije, do toga da se svakog ponedjeljka u MVP-u održavao širi kolegij s više od 50 ljudi koji bi iz prve ruke, od ministra, čuli što je državna politika.
– Njima je to mnogo značilo. Dame su prije kolegija išle na frizuru – govori nam sugovornik. Kolinda Grabar-Kitarović bila je najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku, Andrej Plenković postao je najmlađi savjetnik, a Zorana Milanovića prvog smo poslali u jednu međunarodnu misiju, u Gorski Karabah. Bili su mladi i vrlo ambiciozni, dodaje. Prisjeća se kako se dugo po Ministarstvu prepričavalo kako je ministar Granić, prije puta u SAD, trebao izvješće koje piše šef nadležnog odjela. Zatražio ga je u 10 ujutro i dao rok od 48 sati. No već stog dana u 17 sati Kolinda Grabar-Kitarović donijela je 10 stranica sjajno napisanog teksta.
– Kolinda je svaku zadaću munjevito izvršavala, komunikacija joj je bila savršena, uvijek je znala što druga strana misli o nama i do svake je informacije mogla u 24 sata. Plenković je bio vrlo temeljit, a njegovi nadređeni davali su mu izvrsne reference. A nisu bili bilo tko: Ivan Šimonović, današnji je pomoćnik glavnog tajnika UN-a zaduženog za područje ljudskih prava, potom Vladimir Drobnjak, voditelj pregovaračkog tima za EU i sada veleposlanik pri UN-u, te doajen diplomacije Hido Biščević – kaže naš sugovornik. Milanović je, kaže, bio vrlo ambiciozan i vrlo kvalitetan i iznimno profesionalan. Tada nije pokazivao filozofiju “mi ili oni”, dodaje naš sugovornik. – Jednom mu je jedan dužnosnik, koji nije bio član ni jedne stranke, ali jest bio desne provenijencije rekao: Vidiš kako se ponašamo prema tebi. Kako ćeš se ti ponašati kad vaši dođu na vlast? – prisjeća se. Milanović se na to nasmijao. – Volim nas kolokvijalno zvati “zlatnom generacijom”. Bila je to mlada, ambiciozna i vrlo profesionalna ekipa: Milanović, Plenković, K. Grabar-Kitarović, Miroslav Kovač, Gordan Jandroković, Pjer Šimunović... – prisjeća se Bianca Matković, koja im se pridružila prvo u kabinetu ministra, a kasnije postala državna tajnica i šefica kabineta i ministrica. Bianca Matković bila je i šefica hrvatske delegacije za pregovore s NATO-om te glavna koordinatorica aktivnosti za europregovore. Diplomacija se tada drugačije vodila, a raditi u Ministarstvu vanjskih poslova bila je čast, ističe. – Nije bilo stranačkih podjela niti se dnevno politiku komentiralo na polovima HDZ – SDP. Cilj je bio ponajprije kvalitetno odraditi posao – ističe B. Matković. I danas sa svima ima korektne odnose bez obzira na stranačke preferencije i iskaznice. – Kad se vidimo, pozdravimo se. Nikada nije postojalo razmišljanje da, ako si na drugoj strani, onda si neprijatelj. Politika ima svoju scenu, postoje različita mišljenja, ali to ne znači da treba biti osobnih sukoba – smatra B. Matković.
Plenković nije bio u duelima
Budu li se Plenković i Milanović – Plenki i Zoki, kako ih zovu – izravno sučelili, vjerojatno neće biti osobnih podmetanja, no do izražaja će doći razlike u temperamentu i iskustvu, govori nam jedan njihov zajednički poznanik blizak HDZ-u. No ne samo to. – Plenković do sada nikada nije bio u duelima. U Saboru ili u Europskom parlamentu kažete svoje, ali vam politička scena ne uzvraća. Izvršna je vlast nešto drugo, ona je boksački ring u kojem se udara i s rukavicama i bez njih, i rukama i nogama, i ispod pojasa. Uspije li se Andrej brzo isprofilirati, može vratiti dio umjerenih birača HDZ-a koji su otišli MOST-u. Milanović je s druge strane već prošao vatreno krštenje izvršne vlasti. Pa pogledajte kakav je bio 2007.! Četiri godine premijerske pozicije ipak razvije čovjeka. Bit će zanimljivo gledati kako će se Plenković snaći. Razlike ima – jedan je blaži, drugi čvršći. Milanović je, pogotovo na početku, funkcionirao po principu “što na umu, to na drumu”. Bacit će se na glavu bez razmišljanja ako vjeruje da je u pravu. A Plenković će ipak promisliti hoće li skočiti. A onda, tu je i određena doza taštine koju obojica dijele – kaže nam sugovornik. Rivalstva među njima u MVP-u nije bilo, kaže nam još jedan bivši kolega Milanovića i Plenkovića. Usponi su im bili streloviti, ali područja na kojima su se isprofilirali – Plenković prema EU, a Milanović u multilaterali – nisu se “sudarala”. Milanović je u MVP došao nešto prije Plenkovića, i to po programu koji je nalikovao na klasični head hunting, “lov na glave” principu po kojem velike i uspješne kompanije traže, identificiraju i dovode najbolje kadrove u branši, a koji je uveo i zagovarao Ivan Šimonović.
Tako je u MVP stigao i Joško Klisović, poslije i predstojnik Ureda predsjednika Ive Josipovića pa zamjenik ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. – Imao sam 28 godina i već sam radio, što u to doba rata nije bila mala stvar. Te 1993. dočekala me poruka na telefonskoj sekretarici da se javim u Ministarstvo i ništa mi nije bilo jasno. Čak sam mislio da me prijatelji zezaju. Nazvao sam, javila se gospođa, predstavila i kazala da dođem na testiranje. Kakvo testiranje, pa nisam se ni prijavio, otkuda vam moje ime, pitao sam. Kazala je kako su im fakulteti poslali imena najboljih studenata – kaže Klisović. Bio je najbolji student, a i danas čuva fotografiju iz novina kako mu, odjevenom u vojnu odoru jer je bio u HV-u, Bosiljko Mišetić predaje nagradu. I Milanović je na Pravu bio iznimno uspješan – dobitnik je rektorove nagrada i pobjeđivao je u međunarodnim natjecanjima studenata. – Bilo nas je 10-ak na testiranju u Visokoj. Prolazili smo razgovore, a intervjuirao nas je i Ivo Sanader. Plenković, koji je studirao na Pravnom fakultetu, došao je nešto kasnije, on je i mlađi od nas, a Kolinda je prešla iz Ministarstva znanosti u MVP – kaže Klisović. Tako je počelo druženje Klisovića i Milanovića, prvo u uredu gdje su pisali pravna mišljenja, što je tražio predsjednik Franjo Tuđman prije svake veće odluke, a potom i privatno. – Tako sam Zorana i pitao hoće li mi biti kum – kaže Klisović. Drugo kumstvo, kažu upućeni, bilo je ono Miroslava Kovača, poslije šefa projekta eHrvatska i Kolinde Grabar-Kitarović. No iako su u MVP došli u isto vrijeme, nisu ga istovremeno napustili. Milanović je prvi prešao iz diplomacije u politiku, a Klisović među posljednjima. No upravo je taj formativni period u MVP-u, smatra Klisović, ono što je utjecalo na kasniji uspjeh cijele generacije.
Nisu stasali u stranci
– Nas je obilježilo to što smo, za razliku od ostalih političara na sceni, stasali u državnom tijelu, a ne u političkoj stranci. Razvijali su nas od početka, kao u medresi, tako da branimo, štitimo i razumijemo nacionalne, a ne partikularne ili stranačke interese. U 90-ima se svatko od nas dokazao na promicanju Hrvatske, na mirovnoj operacijama, ja na integraciji istočne Slavonije, radili smo kao tim na ulasku u NATO, EU... Svi smo radili na prioritetima vanjske politike, koja je tada možda i bila najvažnija politika. Kad su se stvari stabilizirale, prvi je crtu između diplomacije i politike prešao Milanović, a poslije i mi ostali. Nije nama politika bila zanimljiva sama po sebi, nas je zanimao proces donošenja odluka, za koje smo smatrali da mogu biti bolje nego što su političari nudili tada, a to se može samo kroz izborni legitimitet – kaže. Plenković je otišao 2011., kada se i učlanio u HDZ. Jedan sugovornik blizak HDZ-u kroz smijeh komentira kako “svi koje je u HDZ učlanila Jadranka Kosor imaju ambiciju preuzeti stranku: Tomislav Karamarko, kojemu je to i uspjelo, Domagoj Milošević, Ivana Maletić, koja je špekulirala s tom idejom, a sad i Plenković”. Naši izvori iz SDP-a kažu da je vrlo brzo nakon što je Andrej Plenković došao u MVP postao i dio probrane ekipe, tada sve redom mladih i perspektivnih diplomata, koji su se povremeno nakon posla znali i družiti. Nitko od njih nije tada imao više od 30 godina i nitko od njih nije bio član nijedne političke stranke. Osim Plenkovića, tu je bio i Milanović, Klisović, Siniša Petrović, Orsat Miljenić te Igor Pokaz.
Na slatkim mukama
Nisu to bila, kaže naš izvor iz SDP-a, neka velika druženja, ali znalo se tu i tamo otići na kavu, nakon posla na piće, pojesti nešto. Razgovaralo se o svemu i svačemu, a najviše o zgroženosti onime što je HDZ radio 1995., posebice nakon Oluje. Možda je i to jedan od razloga zbog čega su mnogi i u MVP-u, a posebice neki članovi tog društva, bili i više nego iznenađeni kada se Plenković 2011. odlučio učlaniti u HDZ. A u tom smjeru ide i izjava Zorana Milanovića da “po svemu što zna o Plenkoviću, prije pripada liberalnoj struji SDP-a nego HDZ-u”. Ono što jest činjenica to je da se nitko osim Plenkovića iz tog “kružoka” iz sredine 90-ih na kraju doista nije ni približio HDZ-u. Milanović se učlanio 1999. u SDP, u kojem je dogurao do samog vrha te je na čelu stranke od 2007. Klisović je također član SDP-a, kao i Orsat Miljenić, koji je u Milanovićevoj Vladi bio i ministar pravosuđa, dok je Petrović bio savjetnik bivšem premijeru Milanoviću, ali i donedavni šef Nadzornog odbora Ine. Igor Pokaz je pak bio hrvatski ambasador u Moskvi u vrijeme SDP-ove Vlade, a zanimljivo je i da se 2011. godine spominjao kao kandidat za predstojnika Ureda Ive Josipovića. Zanimljivo je i da je ubrzo nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima i “ušao” na Pantovčak, Ivo Josipović ponudio i Plenkoviću mjesto savjetnika, kojeg je upoznao još kao izvrsnog studenta Pravnog fakulteta.
Mladi diplomat našao se tada na “slatkim mukama” jer mu je u isto vrijeme stigla i ponuda od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića da preuzme dužnost državnog tajnika za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor, koja ga je iduće godine i učlanila u HDZ, a u prosincu 2011. stavila i na visoko, četvrto, prolazno mjesto na HDZ-ovu listu za Sabor, ali i vodila svoju kampanju za predsjednicu HDZ-a s njime kao zamjenikom. Izgubila je izbore, u kuloarima se govori da joj se Plenković poslije toga više nije ni javio. Kako kažu naši izvori iz SDP-a, Plenković se prije nego što je donio konačnu odluku posavjetovao i s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem, za kojega je već tada bilo izgledno da će na sljedećim izborima osvojiti vlast, čije je mišljenje želio čuti o svojoj dvojbi. Dvojica starih poznanika iz Ministarstva vanjskih poslova našla su se, doznajemo, u jednom kafiću na zagrebačkom Britanskom trgu i porazgovarala, a navodno mu je upravo Milanović, kada je čuo da mu je plan nastaviti diplomatsku karijeru, rekao da se nema što misliti i da bi u tom slučaju trebao prihvatiti ponudu Gordana Jandrokovića. Kako je nevjerica protresla društvo iz Ministarstva s obje strane političkog spektra kad je Plenković ušao u HDZ, tako su s nevjericom čuli da je prihvatio vođenje kampanje Mati Graniću. – Uvijek je bio ambiciozan. Pravi karijerist – kaže naš izvor, koji pamti i epizodu iz 2000. kada je Plenković vodio izborni stožer predsjedničkog kandidata HDZ-a Granića. Bez pardona je, kaže, skupljao potpise za Granićevu kandidaturu ispred Dunje Mesić, kćeri Stipe Mesića, koji se također te godine kandidirao za predsjednika države te konačnici i pobijedio. Plenković je karijeru dugo dijelio s HDZ-ovim Davorom Ivom Stierom, prvo u MVP-u, a potom i u Parlamentu EU. No Stieru je u MVP-u šefica bila kratko Kolinda Grabar-Kitarović, a poslije Milanović. – Kolinda mi je bila tjedan i nešto načelnica jer je, baš kad sam ja 1997. prešao iz Odjela za protokol u Odjel za Sjevernu Ameriku, odlazila u Kanadu. Kratko smo radili zajedno, ali je bila jako ljubazna, čak nas je sve pozvala doma k sebi i priredila mali oproštaj – prisjeća se Stier. Plenković je kaže, bio vrlo otvoren i komunikativan, ali i Milanović.
– S Milanovićem sam se upoznao kad sam se vratio s mandata u Washington. On je tada već pratio i moj rad, bio je nešto stariji i tada je bio Načelnik odjela za međunarodnu sigurnost. Pitao me želim li tamo raditi. Rekao sam da želim, dapače, nakon Washingtona mi se posao u tom odjelu činio kao izazov. Zoran je bio vrlo otvoren i korektan kao načelnik, otvoren u komunikaciji, čak i kad smo imali različita mišljenja. Nikada nisam krio svoje političko opredjeljenje, ali moram reći da je on to apsolutno respektirao i nije bio isključiv. To je moje iskustvo s njim – kaže. Gledajući danas unatrag je li mogao misliti da će svi zauzimati tako važna mjesta u politici?
Stierovo iskustvo
– Bilo je to vrijeme nacionalnog ponosa i zanosa. Nisam tada ni razmišljao o političkoj funkciji, bio sam previše ponosan da mogu biti hrvatski diplomat. Moj je otac morao napustiti zemlju s 4 godine i cijeli je život sanjao da se vrati, što se, na žalost, nije dogodilo, a ja sam postao hrvatski diplomat. Svi mi iz emigracije na neki smo način ambasadori od rođenja. Govorili bismo o Hrvatskoj, a onda bi nas pitali sugovornici: Hrvatska? Pa to je Jugoslavija. Pa bismo objašnjavali što i kako je ovdje. A onda postati službeni diplomat Hrvatske... – govori Stier. O druženjima u MVP-u kaže da ih nije bilo previše izvan posla. Uostalom, dodaje, po cijele su dane bili tamo. Nekoliko je puta, kaže, otišao na nogomet. MVP je imao svoju reprezentaciju, a trenirali su na terenu na Tuškancu. Za razliku od njega, Gordan Jandroković, kasnije ministar vanjskih poslova, redovito je igrao i u nogometnoj karijeri ogledao se u okršajima s reprezentacijom MVP-a Mađarske, Češke, Austrije... – Bilo je to doba kolegijalnosti, a pogotovo smo je osjećali mi s desne strane. Svi smo oblikovani u izuzetno teškim i zahtjevnim vremenima i okolnostima, i uz usavršavanje i edukaciju, nije ni čudo da je MVP postao rasadnik talenata – kaže Jandroković. Nogomet su igrali i Milanović i Plenković. Obojica u napadu, kaže jedan naš sugovornik. Tad su igrali jedan uz drugoga. Sad će se – više od 15 godina poslije – prvi put naći na suprotnim stranama.
>>Jesmo li napokon spremni da od ove države napravimo normalnu zemlju i udoban dom za sve ljude?
Kad pročitam tko su bili učenici, a još više učitelji prodje me jeza i zapitam se čija je ovo država. Za koga je hrvatska mladost ginula.