Naturalizirani Hrvat Nikolaj Pešalov osvojio je za Hrvatsku dvije olimpijske medalje – zlatnu u Sydneyju i brončanu u Ateni. Nikome u Hrvatskoj tada nije bilo baš važno što je taj dizač utega Bugarin, svima je bilo puno srce hrvatske himne i zastava na proglašenju olimpijskih pobjednika. Pašalov je u međuvremenu pao u zaborav, njegove medalje sad su samo dio statistike, kad se trebamo pohvaliti koliko smo ih puta osvojili na olimpijskim igrama. Ali ipak tu i tamo dospije u medije, ali ne kao prije, kao pobjednik nego kao gubitnik. Pešalov teško živi, ima trenersku plaću od nekih 4500 kuna, pisalo se da prodaje medalje, da će ostati bez stana...
Ta nesretna sudbina vrhunskog sportaša argument je zašto su sportske mirovine dobra ideja jer nisu svi sportovi poput nogometa, tenisa, košarke profitabilni. A svaki vrhunski sport zahtijeva odricanja pa rijetko koji sportaš stigne završiti pristojnu školu, a kamoli fakultet. Nakon što im istekne rok trajanja u sportu, moraju se snalaziti kako znaju i umiju. Država za koju su se borili na sportskim terenima zato je tu da uskoči. Ali treba jasno odrediti kriterije i spriječiti zloporabe da ne bi i oni koji su zaradili milijune, poput nogometnih zvijezda, imali ista prava na tih nekoliko tisuća kuna kao i, primjerice, Pešalov. Pri tome bi socijalna država, koju vode socijaldemokrati, morala osigurati novac i za te sportaše, od kojih mnogi postaju socijalni slučajevi, i za, primjerice, asistente u nastavi za djecu s invaliditetom. To je smisao države.
>> Sportske mirovine nisu praksa u EU nego na istoku
Kako teško žive hrvatski radnici koji imaju plaću od 4500 kuna? To nije puno, ali ne može se reći kako je ispod egzistencijalnog minimuma. Ukoliko ne bi imao prihoda ili bi isti bili ispod minimuma egzistencije onda treba imati pravo na naknadu u suprotnom nikako. Naknada za Dinu Radju, Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića??? Pa dobro ljudi jeste li vi normalni? Ti ljudi su za sportske karijere zaradili više nego normalan hrvatski radnik za sto godina života. Ova država je na rubu bankrota i sve drugo bilo bi neodgovorno ponašanje i šamar u lice onima od kojih stalno tražimo odricanja i strpljenje.