Napisi o katastrofalnim gubicima koje Hrvatska ima i koje će i ubuduće imati kao članica Europske unije podsjetili su me na jednu političku fintu iz vremena prvog Sanaderova mandata. Kad je na početku jeseni 2005. godine predsjednik SDP-a Ivica Račan, gromoglasno navješćujući povratak na vlast na idućim izborima, govorio o programu svoje partije, u kolumni sam napisao: “U četiri mu godine premijerskog mandata riječi ‘Europa’, ‘europski kriteriji’ i slične nisu silazile s usta, no među prioritete za sljedeće izbore nije uopće uvrstio euroatlantske integracije – pišu novinari kojima je Račan izložio svoj program.
Kao što je svojedobno slušao zvukove rušenja Berlinskog zida i za njega zlokobno pucanje komunističkog leda te se vješto pripremio za održanje političke karijere, sada čuje zvukove pucanja jedinstva Europske unije i vidi kako se topi potpora birača ulasku Hrvatske u EU. Čovjek koji je Bljesak i Oluju izručio Haagu, koji je nakon Tuđmanove ‘izolacije’ Hrvatsku ‘otvarao’ Europi i svijetu, rasprodajući njezine banke i velike profitabilne državne tvrtke i zadužujući je kao što je rijetko tko zaduživao svoju zemlju u povijesti čovječanstva – više nema u programu ideal u ime kojeg je to radio”.
To izostavljanje Europske unije iz programa SDP-a bio je popriličan šok za hrvatsku javnost, osobito lijevu, no ne zbog zaokreta u sadržaju politike te stranke nego zbog kalkulantskog zaokreta u odnosu prema jednom mitu koji je karakterizirao retoriku SDP-a dok je bio na vlasti od 2000. do 2004., a i prije toga u oporbenim godinama. U razglašavanju toga mita upravo je ljevica bila najbučnija, pogotovo kad ga je trebalo suprotstaviti “nedemokratskoj politici” Franje Tuđmana. Dojučerašnji totalitaristi, i političari i novinari, koji su sudjelovali – ili su ih zagovarali – u progonima i zatvaranju intelektualaca te u smicanju političkih emigranata, zadrti čuvari jednopartijskog, komunističkog sustava, antieuropejci i ustrajni promotori lika i djela zločinca Tita, za svoje su jugoslavenstvo našli zamjenu u Europskoj uniji, a za svoju represivnost – u demokratičnosti, europskim vrijednostima i kriterijima.
Prepoznavši u Ivi Sanaderu, navodnom “modernom konzervativcu”, predvodnika detuđmanizacije i europejstva, lijevo-liberalni novinari godinama su mu sricali hvalospjeve pa su čak i u naslovima svojih komentara isticali kako će zbog njegove politike glasovati za HDZ! No nikad ta ljevica, u koju uvrštavam i Sanadera i njegov HDZ, ni prije ni poslije 2000. godine nije razložila svrhu ulaska Hrvatske u EU niti korist koju će od toga imati. O Europskoj uniji govorilo se kao o mitu, kao o religiji, kao o nečemu neupitnom bez čega nam nema ni budućnosti ni sreće. A kad se vidjelo da građani u EU sve manje vjeruju i da bi referendum o ulasku u taj savez mogao propasti, elite su, promijenivši Ustav, jednostavno narod stavile u zagrade pa smo u Europsku uniju ušli voljom manje od trećine birača. I sam sam se, ustrajno se protiveći Europi kao mitu i ljevičarskoj novoj Jugoslaviji, zauzimao za ulazak u EU, nadajući se nekom boljitku. Ali upravo su Milanovićevi ljevičari svojim idealom, kojim kao zastavom mašu tako reći od raspada Jugoslavije, samo povećali nacionalnu katastrofu do koje su svojom politikom doveli.
Institucija Milanovićeva prijatelja Borisa Vujčića, Hrvatska narodna banka, izračunala je da će prve četiri godine članstva u EU Hrvatskoj donijeti gubitak od 16 milijardi kuna! To je posljedica i nesposobnosti sadašnje vlasti da projektima zasluži novac iz fondova EU, ali ponajviše posljedica ideologije, ljevičarske ideologije, koja je Europsku uniju zazivala ne kao gospodarski program i korisno tržišno okružje, nego kao ideološki cilj, kao novu Jugoslaviju, kao suprotnost Tuđmanovoj Hrvatskoj, kao novoga Tita, novi pendrek za hrvatsko domoljublje. Ali imamo utjehu! Imamo utjehu! Dok Europskoj uniji izručujemo svoje posljednje sirotinjske kune, izručujemo joj i udbaške ubojice!
Dobra kritika, bez cvrstih argumenata, svega i svacega . Hrvatska ulaskom ili neulaskom u EU ima previse vlastith problema, a najveci problem su podjeljeni ljudi koji previse politizairaju, a premalo rade, pa umjesto da dobivamo od EU mi izdvajamo za one koji znaju dobro prezentirati svoje ideje.