Osnivanje Antifašističke lige implicira da u Hrvatskoj postoji fašistička opasnost. I to je točno. Hrvatska je leglo fašizma kojem treba stati za vrat. Hitno. No, bit će apsolutno pogrešno ako se ligaši anakrono počnu po šumama i gorama boriti protiv fašizma, budući da je njegov lik poprimio drugačije, prikrivenije, a time i malignije oblike. I to, jasno, ne samo u Hrvatskoj. Ne treba ga zato pretjerano tražiti u nastojanjima hrvatske desnice, jer tamo ne samo da je vidljiv, nego je i predvidljiv, ali i ta otužna skupina nevoljnika nije ništa drugo nego fašistički folklor čiji ples plaća führer iz sjene. Fokusira li se na posljedicu, a ne na uzrok Antifašistička liga bit će samo stilska društvena figura koja će na kraju i sama završiti u fašizmu. Notorno uzevši recept za fašizam sastoji se od dva glavna sastojka; terora i straha.
Teror je, prema definiciji, primjena nasilja sve do fizičkog uništenja, dok je strah stanje uznemirenosti, zabrinutosti, bojazan od kakve opasnosti. Teror novca, profita, konzumerizma i strah od gubitka posla, plaćanja kredita, gubljenja socijalnih prava i stalnih poskupljenja i padanja prihoda doveo je do toga da se s fašizmom 21. stoljeća treba obračunavati po šoping-centrima. Ipak, čovjek danas i čovjek tridesetih godina prošlog stoljeća izloženi su istim prijetnjama s podjednako nesuvislim mogućim epilogom i osobnim tragedijama koje nam se pred očima odvijaju svakodnevno. Tih tridesetih mogao si se kukavički pretvarati da ne znaš ili ne vidiš kako ti deportiraju susjede i tumačiti da ih ili odvode na neko bolje mjesto ili su sigurno zaslužili što ih odvoze, jer država ne bi radila takve stvari a da nema pravi, pošten povod. Danas si sam postao taj susjed koji nemoćno i pokorno iščekuje što će se dogoditi s njime i kakvu mu je sudbinu namrijela pravedna država koja, je li, sigurno ništa loše ne bi radila ljudima tek onako, da nisu nešto skrivili.
Nekada je fašizam od čovjeka činio potrošnu robu, danas ga je pretvorio u potrošnog potrošača. Nekada je metodika nasilja bila glavni argument u nametanju discipline, danas se grozote odvijaju pod plaštem slobode i ljude se uspjelo uvjeriti da je disciplinirano pristajanje na novi poredak naš samostalan izbor. Nekad se Treći Reich kao središnja megaadministrativna institucija nametala blitzkriegom, danas je za potrebe mamutske EU osmišljen projekt globalizacije koji nas usisava snagom svoje neodoljive globalnosti. Nekada nisi smio kod kuće imati radio, danas moraš imati barem tri do četiri ekrana. Nekad su po koncentracijskim logorima ciljano uništavali neželjene, danas smo svi skupa u istoj rizičnoj skupini koja se masovno i polako ubija modificiranom hranom, sumnjivim i eksperimentalnim lijekovima, toksinizacija okoliša, uskraćivanjem prava na kvalitetno bolničko liječnje ili se vlastitom državnom zavodu zabranjuje proizvodnja cjepiva. Kancerogene tvari u dječjoj hrani najgori su mogući oblik fašizma i prestanimo se zavaravati da je riječ o nehotičnoj pogrešci. Nehotice se takve stvari otkrivaju javnosti, budući da sustav koji se zasniva na profitu ne bira sredstva, čak ni kancerogena, da smanji troškove te poveća i ubrza zaradu.
Da, da ništa više ne ovisi o našoj volji, osim što smo svojevoljno pristali da to bude tako. Fašizam je evoluirao, njegova totalitarnost postala je totalna i ona više ne ovisi o vanjskim nositeljima, skupini psihopata spremnih na bespogovornu okrutnost, jer je shvaćeno da je puno efikasnije i praktičnije da se sustav temelji na svakome od nas koji bespogovorno pristajemo biti žrtve tolikih oblika okrutnosti. Pitanje je da li je i Antifašistička liga evoluirala, ili je riječ o skupini dokonih nositelja prvoboračkog sindroma koji će na kraju, svjesno ili nesvjesno, ispuniti zadatak obične dimne zavjese, skretanja pažnje s temeljnih fašističkih tendencija globalnog društva, na sekundarne derivate, namjerno prolivene da bi nas zabavile. Ipak, antifašizam danas ima smisla, možda više nego ikad. Jer na djelu je velika prijevara u kojoj se zbog straha i terora odričemo slobode, u kojoj se sreća pojedinca i sudbina njegove svakodnevice podređuje grupnoj psihozi i u kojoj se kako unutrašnja, tako i međunarodna socijalna solidarnost brane svim suptilnim silama kapital-fašizma. I nije daleko dan kada će reklame kojima vas se mitraljira, postati obični i otvoreni proglasi kojima se stanovnike planski, po četvrtima i pod prijetnjom sankcija ako se ne odazovu, obavještava da se sutra u toliko i toliko sati okupe na zbornom mjestu s kojeg će ih se organizirano, kamionima, odvesti na obavezan tjedni šoping.
