Hrvatska je jaka nogometna nacija po nogometaškoj i navijačkoj tradiciji. Svojedobno me jedan član Dinamove uprave zamolio da pišem kolumne za klupski list, a posebno bi mu, reče mi, bilo drago kad bih se zauzeo za povratak svečanosti i užitka u nogometu iz vremena u kojima su cijele obitelji hodočastile u Maksimir. Pisao sam neko vrijeme motiviran uspomenama na pun stadion i oduševljenje navijača, i kad je Dinamo osvajao Kup velesajamskih gradova, i kad je igrao velike jugoslavenske i hrvatske derbije u prvenstvu, i kad je s Ćirom Blaževićem bio prvak bivše države i kad je u “mračno Tuđmanovo doba” briljirao u okršajima u europskim natjecanjima. Slične uspomene imaju i navijači Hajduka, a sjajnim igrama i nogometašima mogli su se podičiti i još neki klubovi, poput Zagreba, Splita i Rijeke. Što je danas od toga ostalo? Gotovo ništa.
Imamo reprezentaciju sastavljenu uglavnom od igrača koji već odavno igraju u inozemstvu, kamo se prenio i interes navijača, koji više prate Real i Barcelonu, Chelsea i Manchester United, Juventus i Romu, Bayern i Wolsburg, PSG i Marseille nego hrvatske prvoligaše. Mi danas zbog Modrića, Mandžukića, Rakitića i još nekih igrača doživljavamo uspjehe stranih klubova u kojima oni igraju kao nekad uspjehe klubova u Hrvatskoj. Sastave najboljih europskih momčadi znamo gotovo kao nekad sastave Dinama i Hajduka, a ni domaći ni strani nogomet ne gledamo na nacionalnim televizijama nego na Arenama, Sportklubovima, Eurosportovima... Pa oko čega to nogometnoga u Hrvatskoj izbijaju silne svađe, zbog čega to prijeti raskol u državi, zbog čega strahovi od političkog sukoba hrvatskoga sjevera i juga, zbog čega se to trese cijela Hrvatska? Sirotinja se najviše svađa i tuče kad joj još ostane gola kost, kad u ničemu vidi nešto i kad joj se čini da joj to nešto što je ništa drugi otima. A to ništa je ovo. Sukob uprave, odnosno Zdravka Mamića, i navijača rastjerao je publiku iz Maksimira.
A i bez toga sramotni porazi Dinama u Europi poslije kojih slijede iživljavanja nad trećerazrednim klubovima u Hrvatskoj publiku sigurno ne mogu vratiti. Poslije katastrofa kakve je u europskim natjecanjima doživio Zoran Mamić, svaki bi trener koji drži do svoje časti i do ugleda kluba podnio ostavku, ali on ostaje, što je još samo jedan dokaz da je Dinamo privatna tržnica brata mu Zdravka na kojoj trguje igračima kao krumpirima te mu je samo do uspjeha u toj trgovini stalo. Kao što je džeparu, pajdašu zagrebačkog podzemlja i bjeguncu Davoru Šukeru stalo samo do toga da mu čelno mjesto u HNS-u posluži za karijeru u Fifi. Opet, ni stručno vodstvo ni uprava ni navijači Hajduka nemaju ama baš nikakvo uporište u organizaciji, kakvoći i rezultatima kluba od kojeg bi polazili u svojim optužbama da je Hajduk diskriminiran i zakidan. Oni jednu razvalinu od nekad velikog kluba za koju su i sami krivi podmeću javnosti kao nedužnog stradalnika i uspijevaju na svoju stranu dobiti i predsjednika države i Vladu.
Izuzmemo li donekle Rijeku i reprezentaciju, hrvatski je nogomet nasmrt bolestan, ali cijela je država prisiljena ili sudjelovati u svađama ili promatrati zakrvljene strane kako se hvataju za gušu kraj postelje na kojoj on umire. U toj besramnosti sudjeluju i znanstvenici, sociolozi tipa Lalić i Perasović, koji svoju primitivnu navijačku pristranost nevješto pokušavaju prikriti učenom argumentacijom. To je odraz i izraz općega stanja u društvu, stanja do kojeg je dovela ova vlast. Kao i hajdukovcima, koji bi u svome jadu što su ga sami proizveli hapsili Mamića i Šukera, Milanoviću i društvu u katastrofi do koje su doveli zemlju ostala su još samo hapšenja Bandića, Sinovčića i ostalih. Stoga je nezamislivo da se sa sadašnjim vodstvima klubova i HNS-a koliko-toliko vrati privlačnost hrvatskog nogometa koju sam spomenuo na početku kao što se ne može vratiti vjera u djelotvornost države sa sadašnjim vodstvom.
>> Brbićev plan za spas Hajduka: Ove igrače planira prodati
Iako je Ivkošić kao vinska godina, nikad ne znaš kakva će biti berba, s ovim je pogodio u sridu. Ima 1000 klubova u RH koji bi se prije Hajduka trebali javiti za pravdu, ali baš Hajduk obožava igranje revolucije. Mamić Mamić kakav god je lopov, kojeg bi trebalo zakonski ograničiti u privatnom biznisu, nije Hajduku ni 1% kriv jer je Hajduk postao to što je. I ekonomija nam je takva jer smo si ju sami takvu stvorili, ali poradi toga neće nitko na ulice. Ali čim SDP-ovci zapovjede Juriš, evo i "dinamovaca" i "hajdukovaca" spremnih na revolucije.