Austrija je tradicionalno najveći strani ulagač u Hrvatskoj. Prema podacima Hrvatske narodne banke, izravna ulaganja iz te države u 2012. godini iznosila su 683,6 milijuna eura. No postoji i veći “ulagač” o kojem se ni u javnosti ni u ekonomskim i političkim krugovima ne govori, osim kad ga trebaju, kao za vrijeme rata ili sada, kad je bivši premijer Franjo Gregurić predložio da se Ina od Mola otkupi njihovim novcem – hrvatski iseljenici. Oni godišnje u domovinu - i to samo službenim kanalima, preko banaka ili tvrtki za prijenos gotova novca, poput Western Uniona - pošalju oko 1,1 milijardi eura! Hrvatska dijaspora u domovinu pošalje više novca nego što iznose ukupna izravna strana ulaganja! Ona su, za usporedbu, 2012. dosegla milijardu eura, a lani samo nešto više od pola milijarde eura.
- Da, to je jako puno novca - kaže nam ekonomistica Adela Poprženović (na fotografiji). Upravo je ona prva izračunala koliko su hrvatski iseljenici velikodušni u slanju novca u domovinu, po čemu hrvatska dijaspora ulazi u deset najizdašnijih na svijetu. Adela je jedan od rijetkih, ako ne i jedina, koja se ozbiljnije pozabavila novčanim transferima inozemstva, tzv. doznakama. Porijeklom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svoje je formativne godine provela u Švedskoj, gdje i sada živi, a tema o novčanim transferima iz hrvatske dijaspore bila je tema magistarskog rada na uglednom švedskom Fakultetu ekonomije i upravljanja Sveučilišta u Lundu.
Otišla s 12 godina
- Vrlo često dolazim u Hrvatsku, kod bake, tete... Gledam, kafići su puni, restorani također. Ali kako kad znam kolika je prosječna plaća, koliko je nezaposlenih, kakvo je stanje gospodarstva... Nije mi se nešto tu poklapalo, nije mi štimala matematika. Kako može istovremeno biti minus i plus? Rekla sam mentoru na fakultetu da mi je tema jako zanimljiva, taj nerazmjer između vidljive potrošnje i statistike. Kako ljudi mogu toliko živjeti iznad svojih mogućnosti? On je odmah ispalio: To mora da su doznake, novac iz inozemstva. Doznake?, pitala sam. Da, istraži, rekao je mentor, inače stručnjak za doznake u afričkim državama - kaže.
Adelin životni put i sam ocrtava obje strane emigracijske jednadžbe. Kao dijete s roditeljima je živjela u Novom Travniku u BiH. Dio obitelji već tada je živio u švedskom gradu Malmöu, i u domovinu slao novac. No onda, 1992., kad joj je bilo 12 godina, BiH zahvaća rat. Prvo se sklonila u Hrvatsku, u Bošnjake, odakle joj je mama, no nakon godinu dana s majkom odlazi k ujaku u Švedsku. Radila je za UN u Beču, potom je za švedsko Ministarstvo vanjskih poslova vodila promatračku misiju u Gruziji, a sada radi u Zavodu za migrante. - Tako sam dobila stipendiju i otišla u Hrvatsku. Nije bilo lako jer se nitko nije ozbiljnije bavio tom temom. Kombinirala sam podatke za period od 1997. do 2005. iz različitih izvora, od bilance plaćanja, preko podataka o tekućim transakcijama, podataka Zavoda za statistiku o prihodima domaćinstava te podataka Svjetske banke - govori Adela.
Naravno, mogla je istraživati samo novac koji dolazi službenim kanalima. Drugi dio, onaj koji iseljenici pošalju po rođacima ili ostave dok su na odmoru, što im je lakše i jeftinije, ostaje u sivoj zoni. Istražujući, naišla je na podatke koji daju drugačiju sliku o hrvatskoj dijaspori nego što se obično misli. Slika odlaska u pečalbu s kartonskim kovčegom nije potpuno točna. Hrvatska dijaspora je jednim dijelom bila i politička, ne samo ekonomska, a ulaskom u EU odlaze mlađi stručnjaci.
Stabilan izbor novca
- Hrvatski su iseljenici redom bolje obrazovani i stručniji. To je posebnost i to ih razlikuje od drugih emigranata. Zbog toga se u novoj državi lakše uklope i lakše nađu posao - kaže. Novac u domovinu šalju zbog dva razloga – za svojevrstan umirovljenički fond. I vrlo često ulažu u nekretnine jer se planiraju vratiti. S druge strane, povezanost iseljenika s obiteljima je snažna pa novac šalju kao pomoć. Investiranje u posao, naglašava, nije istraživala. Primatelji novac jednostavno troše, konzumiraju. No, takva socioekonomska slika iseljeništva daje neočekivani rezultat. - Kako iseljenici nisu iz najsiromašnijih slojeva, tako ni njihove obitelji nisu najsiromašnije. Stoga novčani transferi iz inozemstva zapravo povećavaju jaz između najsiromašnijih i onih bogatijih i jačaju socijalnu nejednakost - navodi.
Kao još jednu posljedicu doznaka, navodi utjecaj na cijene na tržištu nekretnina, ali i pozitivan utjecaj na razvoj financijskog sektora, što je ujedno i jedini priznati “doprinos” dijaspore. - Riječ je o stabilnom izvoru novca. Na njega ne utječu ni ratovi ni nemiri u susjedstvu. Za razliku od stranih ulagača koji će - svuda u svijetu - povući kapital ili neće ni ulagati čim postoje naznake da bi situacija u toj državi ili u susjedstvu mogla postati nestabilna - kaže te dodaje:
- Žao mi je što se nitko ozbiljnije na bavi tom temom. Zaista je riječ o velikom novcu i velikom potencijalu.
>>Došli iz Venezuele i – ostali
>>Marin Sopta: Od Vlade tražimo da osnuje ministarstvo za iseljeništvo
Ovaj iznos treba pomnožiti x3, jer manji dio novca dolazi službenim kanalima. Puno veći dolazi u obitelji direktno (kako se ne bi plaćali bankovni nameti) a u privredu preko turizma i konzumacije dok ljudi borave u domovini. U konzumaciju ovdje ne ubrajam samo "iće i piće" nego i sve moguće poreze i komunalne namete koje plaća svatko tko u Hrvatskoj ima imovinu - bez obzira gdje trenutno živi, i bez obzira što komunalne usluge ne konzumira. Isto tako, ovdje spadaju i sve usluge, od popravka derutnog krova, obnove fasade pa sve do puknuća cijevi u kupaonici. I takve stvari treba platiti. Pa sad lijepo razmislite zašto se "naša" vlada toliko trudi iseljenike okrenuti od Hrvatske, a Hrvatima te ljude omrznuti. Ali, zalud im trud. Jer, Hrvatska je svijeća koja gori i u najcrnjem mraku. Gorjela je kroz 1000 godina sužanjstva, a gdje ne bi danas!!