Bacila je sve niz rijeku, Dušo moja, Jedne noći u decembru, Moja posljednja i prva ljubavi, Napiši jednu ljubavnu, Nije htjela, Volio bih da sam pjesnik, Zemljo moja, Sarajevo, ljubavi moja, Gori vatra... Sve su to mahom ljubavne pjesme koje su obilježile mnoge živote na ovim prostorima, a čiji je autor teksta, autor glazbe ili pak i jedno i drugo bio Sarajlija Kemal Monteno. Kao i svaki pravi kantautor, Kemal Monteno desetljećima je rijetkom i neusporedivom srčanošću izvodio svoje (ali i tuđe) pjesme i u tome je bio gotovo pa nenadmašan.
Bilo mu je potpuno svejedno pjeva li u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u sarajevskoj Skenderiji, u beogradskom Sava centru, za Valentinovo pred studentima u zagrebačkoj dvorani Pauk u Studentskom centru na Savi ili na večerima Petrice Kerempuha na zagrebačkoj Opatovini. Kemal je uvijek pjevao s puno snage, iz petnih žila, kao da mu je to zadnji put. Publika je to dobro znala i zato ga je toliko i voljela. Nije dijelio svoje slušatelje pa ni oni nisu dijelili njega. Uzimali su ga cijelog. Bio je Kemal Monteno sasvim sigurno jedan od najomiljenijih pjevača i autora na ovim prostorima. I jedan od rijetkih kojeg su, gotovo bez iznimke, voljeli i poštovali i njegovi estradni kolege. Gospodin na sceni, trubadur u duši.
Umro je Monteno u Zagrebu 21. siječnja, gdje je i živio i stvarao posljednjih petnaestak godina. Prije devet godina zagrebačko-sarajevska naklada Zoro objavila mu je i zbirku pjesama “Za sve moje ljubavi” u kojoj su o Kemalu Montenu nadahnuto pisali Arsen Dedić, Miljenko Jergović i Ahmed Burić. Tako je Monteno ušao i u literarne vode, pojavljujući se i na književnim sajmovima. I tu je plivao kao riba u vodi. Uostalom, i družio se u svom životu s brojnim pjesnicima, ušao im pod kožu i nije bio samo neki tekstopisac od zanata. Oduševio je i veliku pjesnikinju Vesnu Parun koja je nakon koncerta Indexa i Kemala Montena u Lisinskom 1995. godine napisala pjesmu “Zaleđena pjesma” posvećenu Sarajevu. Kada je Stipica Kalogjera uglazbio tu lirsku posvetu Sarajevu, Kemal ju je rado izvodio i snimio na svoju kompaktnu ploču s duetima. U Hrvatskoj je Kemal Monteno uvijek bio rado viđen gost na festivalima, koncertima, u televizijskom programu, na glazbenim neformalnim druženjima. Bio je i dugogodišnji i cijenjeni član Hrvatske glazbene unije.
Prije nekoliko godina kada se bolestan našao u nezahvalnom položaju, takoreći bez zdravstvenog osiguranja, Kemal je dobio status zaslužnog hrvatskog umjetnika, postao član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, pa mu je dugogodišnje liječenje uvelike olakšano. Hrvatska je tada, po tko zna koji put, pokazala svoju veličinu. I danas će, u ovim tužnim danima oproštaja od autentičnog kantautora, biti mnogih koji će za Kemalom javno lijevati suze, koji će se hvaliti da su mu bili veliki prijatelji i u lijepim i u teškim trenucima, koji će se razbacivati patetičnim izjavama i tražiti da mu se oda zaslužena počast. Ali samo obitelj Kemala Montena (i oni najvjerniji prijatelji kojima ne trebaju medijska svjetla reflektora da bi govorili o svom prijateljstvu s pjevačem i koji sada tuguju u tišini kao što je i red) znaju gdje su svi ti “prijatelji” bili kada ih je Kemo stvarno trebao. A trebao ih je često jer je, kao što je dobro poznato, život živio punim plućima, bez ostatka, s puno emocija i životnih iskušenja i s puno neprospavanih noći... Tko mu je za života pomogao, pomogao je. Sada više za takvu pomoć neće biti prilike.
>> Kemal Monteno bit će sahranjen u Sarajevu, u Zagrebu u ponedjeljak posljednji ispraćaj