Proći će tjedni, pa i mjeseci, dok se Sava ne povuče iz pitoreskne ravnice jugoistočne Slavonije, no već je jasno da će socio-ekonomske posljedice najveće poplave u novijoj povijesti Hrvatske trajati znatno duže. Kada se voda povuče ostat će devastirane kuće, oranice, nepovratno izmijenjene ljudske sudbine, ali i niz pitanja na koja će trebati naći odgovor.
Nekima od njih – poput razloga za pucanje nasipa u Rajevom Selu – domaća javnost bavi se već danima. Neke – poput razmjera ljudskih i materijalnih troškova sanacije štete – već se procjenjuje. Ipak, na najvažnije pitanje nitko još nije dao nikakav odgovor. Jer, ako će nas sanacija štete koštati barem pola milijarde kuna, koliko će nas koštati da se ovakva poplava opet ne ponovi?
Na to pitanje trenutno nitko ili nema odgovor ili ga se ne usudi iznijeti. A razloga ima. Samo u tri posljednje godine na tri su glavne kontinentalne rijeke zabilježeni povijesno najviši ili gotovo najviši vodostaji. Krajem 2012. Drava je dosegla svoj povijesni maksimum, nasipi su pucali pod dotad nezabilježenim protokom rijeke od 1300 kubika vode u sekundi.
Grafika: Jelena Vuković
Lani je vodostaj Dunava u Vukovaru dosegnuo 724 centimetra što je druga najviša razina u povijesti, a sada je Sava zbog obilnih kiša u BiH primajući goleme količine vode iz svojih južnih pritoka u svom istočnom dijelu hrvatskog sliva udvostručila svoj najviši vodostaj. Pitanje se nameće samo od sebe: Treba li revidirati cjelokupni hrvatski sustav obrane od poplava? Sustavi obrane od poplava, njihovo planiranje i održavanje, u suštini se temelje na kompleksnim matematičkim proračunima.
Temeljem zabilježenih podataka o ponašanju vodostaja u prošlosti rade se aritmetički izračuni i određuju parametri za razinu zaštite. Tri osnovne razine zaštite su stogodišnji, petstogodišnji i tisućugodišnji maksimum. Kako ne postoje podaci o vodostaju Save tijekom proteklih tisuću godina, te brojke dobivaju se statističkim interpolacijama dostupnih podataka, no problem je, što kvaliteta takvih izračuna – kao i svakog statističkog izračuna – ovisi o kvaliteti polaznih podataka.
Ekstremne poplave i suše
Događaji u posljednje tri godine dovode u pitanje vjerodostojnost dosadašnjih polaznih podataka, pa tako i izračuna. Je li se klima u Hrvatskoj trajno promijenila? Branko Grisogono, profesor na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za atmosfersku fiziku smatra kako posljednji događaji navode da bi tu mogućnost valjalo znanstveno istražiti.
– Bilo bi neozbiljno donositi bilo kakve zaključke o tome bez adekvatnih znanstvenih istraživanja, no evidentno je da određene indicije o većoj količini padalina postoje. Ja dakle, mogu govoriti sam na široj teoretskoj razini, a ta je da toplije vrijeme nužno dovodi do više slučajeva ekstremnog vremena. Dakle, zbog globalnog zatopljenja s površine zemlje u troposferi je sve više vodene pare, čime se povećava količina energije prisutna u tom atmosferskom sloju gdje se događa 90 posto onoga što zovemo vrijeme. Rezultat toga je veći broj ekstremnih događaja, poput suša i poplava. To je, što se fizike tiče neosporno, no za konkretne zaključke ipak bi trebalo detaljno proučiti podatke – kaže Grisogono.
Predstoji li Hrvatskoj dakle doba uzastopnih suša i poplava, te kako se prilagoditi tom novom klimatskom režimu? O ovoj temi vjerojatno bi najviše mogli reći u Hrvatskim vodama, no u toj tvrtki trenutno vlada “silenzio stampa”. Na pitanja o planovima revizije nacionalnog sustava zaštite od poplava u Hrvatskim vodama nisu odgovorili, no iz neslužbenih razgovora s nekolicinom zaposlenika te tvrtke može se zaključiti kako je to realna opcija.
– Ne treba biti nikakav ekspert da se nakon ovoga zaključi kako trebamo revidirati naše temeljne dokumente i statističke proračune. Već tri godine suočeni smo s poplavama i to se ne može više smatrati slučajnošću. Evidentno je da će nam trebati značajnih ulaganja, a jedina pozitivna posljedica ove katastrofe mogla bi biti to da se napokon shvati da su ulaganja u vodno gospodarstvo nužnost, a ne još jedan (ne)potreban parafiskalni namet kako se često rezonira – objašnjava dugogodišnji djelatnik Hrvatskih voda.
Dok u Hrvatskim vodama ne žele spekulirati o kritičnim točkama sustava i troškovima njihove sanacije – slučajno ili ne karte rizika od poplava više nisu dostupne na internetskim stranicama kompanije. Bivši državni tajnik Zdravko Krmek tvrdi kako trenutno postoji šest takvih lokacija čija bi sanacija koštala oko 290 milijuna eura. To ne uključuje eventualno povećanje nasipa temeljem novih statističkih izračuna.
Hitno kanal Dunav-Sava
– Trenutačno je jedna od najcrnjih točaka nasip kod Štitara. Da se tamo, ne daj Bože, dogodila katastrofa, stradalo bi više od 50.000 ljudi. Treba djelovati hitno, popraviti sve što treba i na tome ne štedjeti novac, a dozvole su kod ugroze ljudi i imovine moguće i retrogradno – upozorava Krmek. Optužuje pritom aktualnu Vladu da je učinila grešku stopirajući ulaganja čekajući novac iz EU.
– Ma samo da smo imali kanal Dunav-Sava, nivo Save bi se lako nivelirao i prebacio u Dunav i obrnuto. Preko kanala se velike količine vode mogu ispustiti u spačvanski bazen. Izračunato je da bi od njega korist u šumama hrasta bila najmanje 100 milijuna kuna godišnje jer bi na 1 mm hrasta dobili 3-4 milimetra i prije bi stasao za sječu, dok bi od navodnjavanja, putem koncesija, korist bila 250 milijuna kuna na godinu. Uz to plovni put u smjeru Europe skratio bi se za 400 kilometara – kaže Krmek.
Po njemu isplativost ulaganja u vodnu infrastrukturu neupitna je, no činjenica je da se mnogi s tim ne slažu. Radi se o kapitalno iznimno intenzivnim investicijama, a problem je što je za takve projekte često iznimno teško zatvoriti računicu o isplativosti. Kako pritom postići najbolji omjer zaštite i financijske održivosti.
Država višestruko zakazala
– Zaboravite “feasibility” studije. To vrijedi za komercijalne projekte. Kod vodne infrastrukture takvom studijom praktički je nemoguće obuhvatiti sve moguće rizike ili štete kao posljedicu neulaganja. Uostalom, velika poplava Zagreba 1964., izazvala je štetu u visini 170 tadašnjih godišnjih proračuna Hrvatskih voda. Zaštita od poplava u suštini je zaštita ljudskih života i imovine o kojoj im ovisi egzistencija. Kako tu odrediti troškovno prihvatljivu razinu rizika? – pita se naš sugovornik iz Voda.
Jedna od najkritičnijih točaka nasip je kod Štitara. Da je tamo puklo, stradalo bi više od 50.000 ljudi. Vlada je učinila grešku stopirajući ulaganja čekajući novac iz EU. Da smo imali kanal Dunav-Sava, nivo Save bi se lako nivelirao i prebacio u Dunav i obrnuto,
bivši državni tajnik
Ipak, u uvjetima opće besparice kakva u Hrvatskoj danas vlada “poželjno razmišljanje” glavna je metoda donošenja odluka. Vodno gospodarstvo, gdje poplava većih razmjera nije bila zabilježena desetljećima, uvijek je bilo pogodna meta za uštede. No, to ne znači da su štete od poplava bile male.
Prema procjenama za razdoblje 1992. do 2012. štete od poplava i suša u Hrvatskoj su koštale nas oko 2 milijarde eura, od čega 30-ak posto, dakle oko 600 milijuna eura, otpada na poplave. U istom razdoblju milijarde kuna uložene su u gradnju nove infrastrukture, a Krmek – koji je svojedobno radio i kartu rizika svih glavnih vodotoka, bujica, mogućih erozija u obalnom dijelu – tvrdi da je država zakazala u održavanju i kontroli te infrastrukture.
– Po meni je već u srijedu ili četvrtak prošlog tjedna, kad se vidjelo kakva je situacija u BiH, trebalo alarmirati čitav sustav, dignuti na noge pola Hrvatske, proglasiti izvanredno stanje i angažirati i licencirane tvrtke s drugih područja da pomognu. Sa 150 litara padalina po metru četvornom u Bosni bilo je jasno da će Una, Vrbas i Bosna imati količina vode za još jednu rijeku, zbog čega je faktor sigurnosti u Hrvatskoj trebalo dići za 50%, ma koliko to koštalo.
Ovako je na 70 kilometara nasipa bilo oko 120 licenciranih ljudi u tri smjene, a trebali su najmanje 700. Uostalom, za nasip kod Rajevog Sela premijer je rekao da je nasip nov, a nije nego nadograđen za metar. Upravo je tu trebalo postaviti ljude kako bi se provjerila njegova sigurnost – tvrdi Krmek. Slične optužbe o lošem održavanju mreže kanala i nasipa već su se iznosile, no iz Hrvatskih voda ih kontinuirano odbijaju.
Ipak, da održavanje nije uvijek išlo po planu dokazuje i prezentacija Hrvatskih voda o radovima na održavanju sustava zaštite od poplava na Savi iz 2012. Tamo, među ostalim stoji da je nepovoljna financijska situacija ograničavajući faktor pri održavanju i nadogradnji sustava, te da se umjesto nacionalnom Strategijom planiranih 500 milijuna kuna godišnje za tu svrhu troši tek 150 milijuna. Bili bi boljim održavanjem bilo spriječeno pucanje nasipa u Rajevom Selu i Račincima?
Skupa štednja na nasipima
– S obzirom da je nasip na 100 kilometara dva puta pukao u širini od 50-ak metara, očito je nešto u podzemlju što je to izazvalo – kaže dr. sc. Franjo Verić, umirovljeni profesor Građevinskog fakulteta, geostatičar i ovlašteni projektant i revident konstrukcija u tvrtki Geoekspert.
Da se nasip u svoj svojoj duljini srušio, značilo bi da je loš. No zna li se da se nasipi rade na tlu kakvog nam je priroda stavila na raspolaganje i koje je produkt hirovite prirode iz prošlosti, u kojoj su se mijenjale okolnosti, nitko zapravo ne zna što je u određenom dijelu koji se urušio bilo slabije, objašnjava Verić, koji se ovih dana dobrovoljno stavio na raspolaganje Hrvatskim vodama. Nasipi su stalno pod udarom vode, a rade se od najlošijeg materijala s terena.
Sloj gline, ako je tanak, pri povećanju se uzgona vode diže, a pijesak i šljunak ispod ispiru. Stvaraju se tuneli ispod nasipa i on se naposljetku lomi, a voda prelijeva preko nasipa. U slučaju kvalitetnih istraživanja glina će se možda ojačati živim vapnom ili cementom, iako se najčešće ide na hidrosjetvu genetskih prilagođenih biljaka koje će u njemu živjeti i učvrstiti ga. Zašto na određenom području padnu jako velike količine oborina, domena je nekog drugog sektora.
Međutim, činjenica je da se nasipi projektiraju u skladu s količinama oborina i nitko ih neće preuveličati kako bi nasip bio jači i skuplji. - Sve mi to znamo napraviti. Pitanje je samo koju investiciju želimo prihvatiti. Branu je, primjerice, puno teže i odgovornije izgraditi. No, i puno “lakše”. Kod njezine gradnje nitko ne odbija najvišu kvalitetu, pa i cijenu, dok za nasip uglavnom odmahuju rukom – kaže Verić.
Takva politika, svoj kolaps doživjela je ovih dana u Gunji, Rajevom Selu i ostalim potopljenim slavonskim mjestima, no Hrvatska je ipak, ovu regionalnu nepogodu prošla znatno lakše od susjednih zemalja. Ta činjenica u ovom slučaju može se istovremeno smatrati i dokazom kvalitete našeg sustava zaštite od poplava, ali i alarmantnim upozorenjem kako takav sustav valja nadograditi. Pritom treba biti svjestan kako će ta nadogradnja koštati, no ako smo nešto mogli naučiti proteklih dana, onda je to spoznaja da je nečinjenje gotovo uvijek najskuplja opcija.
Treba li revidirati sustav? Ne, treba revidirati cijelu državu!