Dobar dan – rekla je na vratima svog karlovačkog doma, elegantno odjevena, diskretno našminkana, francuski šarmantna. I to je, uglavnom, sve što zna reći na hrvatskom. Oboružala se rječnicima, naš joj je jezik iznimno težak, ali već pomalo ubacuje pokoju riječ. Na ulicama grada, Karlovčani joj prilaze i pozdravljaju je: njezino im lice nije nepoznato. Ona je Lyliane Fournier, majka poginulog francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. Hrvati su o njemu napisali knjigu, snimaju dokumentarni film. Njegovo ime nosi jedan most u Vukovaru, gradu koji je ostao braniti do smrti. Ovih dana, na Braču se kleše njegov spomenik, koji će početkom iduće godine biti podignut tik uz vukovarski most. Kao prvog među 500 stranih dragovoljaca, hrvatski predsjednik posmrtno ga je odlikovao odličjem Reda Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo u studenome 2011. kada je domaća javnost upoznala i njegovu majku. Tih dana, kada je prvi put posjetila Hrvatsku pa i Vukovar, pridružila se Koloni sjećanja gdje su joj prilazili nepoznati ljudi ganuti tragedijom njezina sina.
Jean-Michel Nicolier, 25-godišnjak je iz Vesoula koji se 1991. godine uključio u Domovinski rat premda do tog trenutka nije imao nijednu sponu s Hrvatskom, njemu tada posve nepoznatom, osim što je slučajno vidio na vijestima televizijske kadrove razaranja. Ranjenog uoči pada grada, u bolnici ga je pronašla francuska televizijska ekipa i ponudila mu bijeg, ali je odbio jer je s Vukovarom "u dobru i zlu". Samo nekoliko sati kasnije, četnici su ga samljeli udarcima i dokrajčili metkom, pao je kao prva žrtva Ovčare, a njegovo tijelo ni danas nije pronađeno.
– Ne, nisam tada mislila da će mi Hrvatska biti domovina – otkriva Lyliane, prisjećajući se događaja otprije tri godine kada je posjetila Vukovar. – Bila sam ganuta dobrodošlicom, gostoljubivošću, srdačnim ljudima. Kod kuće u Francuskoj nisam naviknuta na to. Koliko god mi je srce bilo ispunjeno ponosom, nakon povratka kući u Vesoul preplavila me silna tuga. Tako velika da sam pala u depresiju i završila u bolnici, a nedugo nakon hospitalizacije prilikom posjeta mlađem sinu pala sam i slomila obje natkoljenične kosti te opet završila u bolnici. Bilo je to teško vrijeme – prisjeća se Lyliane.
Paul traži posao
Na životu ju je, priznaje, držalo sjećanje na pažnju i toplinu kojom je dočekana u Hrvatskoj. Spoznaja da brojni Jean-Michelovi suborci – ponajviše Damir Markuš Kutina, pa i ljudi koji ga nikada nisu upoznali poput književnice Nevenke Nekić i Antuna Ivankovića, predsjednika udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika – čuvaju uspomenu na njezina sina pomogla joj je da donese važnu odluku. Nakon što je pomno proučila hrvatsku povijest, osobito noviju, napustila je svoj francuski dom, svoje prijatelje i život koji je gradila te se doselila u Karlovac. Bliže Jean-Michelu.
Njezin mlađi sin Paul već je bio ovdje. Razlog tomu bila je Martina Protulipac, 35-godišnja Karlovčanka koju je upoznao putem društvene mreže još uoči dolaska u Hrvatsku. Dopisivali su se godinu dana, a kada je prvi put s majkom sletio u zagrebačku zračnu luku, ona ga je dočekala.
– Tada smo se konačno upoznali i proveli nekoliko dana zajedno. Vratio sam se kući, ali tri mjeseca kasnije opet sam došao u Hrvatsku. I tada sam mislio doći nakratko, ali ostao sam, čini se, zauvijek. Dogodila se ljubav – smješka se 46-godišnji Paul. Sa svojom Martinom komunicira na francuskom jeziku, koji ta socijalna radnica odlično govori. Učila ga je godinama, a zbog Paula je uoči njegova dolaska otišla na ubrzani tečaj, da se podsjeti na vokabular. Danas, svi troje žive u unajmljenom stanu u karlovačkoj četvrti Banija uz obalu Kupe, prostranom i svijetlom potkrovlju, u kojem ima mjesta i za kućnog ljubimca, 10-godišnjeg psa Peppera, kojeg je Lyliane povela sa sobom.
Martina radi, Paul traži posao, a Lyliane je, kao majka poginulog branitelja, ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu, od koje živi.
– Dane najčešće provodim čitajući knjige i slušajući glazbu u svojoj sobi ili šećući psa. Nakratko se podružim s vlasnicima pasa, ali jezik mi je veliki problem pa još nisam stekla prijatelje. Najbliža sam s Martininom mamom Anđelkom. Ona ne govori francuski, kao ni ja hrvatski, ali jako se dobro razumijemo očima. U toj sam obitelji vrlo srdačno primljena, kao i moj sin Paul – kaže Lyliane pa otkriva da je osim Karlovca i Vukovara dosad upoznala i Zagreb i Dugu Resu, no do naše obale, o kojoj je čula puno lijepog, još nije dospjela. Njezin sin Paul Nicolier koji se sporazumijeva na engleskom jeziku, posjetio je Jadran, a ovogodišnji Dan sjećanja proveo je u Splitu s Torcidom, koja je bakljadom pozdravila Vukovar. Ni Lyliane ove godine nije koračala u Koloni sjećanja. Vukovar, kojemu je sada mnogo bliže, posjetila je nešto ranije, u listopadu, u tišini i daleko od medija. Potom nas poziva u svoju sobu, čiji su zidovi prekriveni fotografijama njezina drugog sina, Jean-Michela.
– Pogledajte, ustajem i liježem s njim – govori, dok joj se oči pune suzama. Ona je jedna od majki koja, 23 godine nakon pogibije, još traži svog sina. Ima tome tri godine kako su majka i sin predali uzorke krvi na DNK analizu, ali pomaka u procesu potrage još nema.
– Jean-Michel postao je simbol Domovinskog rata u Hrvatskoj, ali za grob se još ne zna. Zna se tko je ubojica, zna se otprilike i lokacija njegova tijela, postoje svjedoci. Što se, tolike godine, čeka?
Znam da ekshumacije i identifikacije koštaju, ali siguran sam da se iz državnih sredstava toliko može izdvojiti za vukovarske branitelje. To bi bio minimum kako se Hrvatska može odužiti za tu žrtvu. S druge strane, i procesuiranje zločina teče presporo. Silna je frustracija znati ime i prezime ubojice moga brata, njegovu adresu u Srbiji, i živjeti sa spoznajom da pravda nije zadovoljena – kaže Paul Nicolier.
Ubojica slobodan u Srbiji
A njegovo je ime Spasoje Petković, poznat i kao Štuka, priznao je na Specijalnom sudu u Beogradu cijeli niz zločina, među ostalim i ubojstvo francuskog dragovoljca, kojemu je nakon batinjanja pokraj hangara na Ovčari ispalio metak u glavu. Međutim, s liste optuženih ratnih zločinaca izbrisan je zahvaljujući statusu "svjedoka suradnika". Unatoč kaznenim prijavama u Hrvatskoj i Francuskoj, pravosuđe mu ne može ništa. Može li, pita se, reagirati DORH?
Pomalo "izgubljen u prijevodu", Paul Nicolier zahvalan je na pomoći suborcima njegova brata koji ga upućuju na mjerodavne institucije, pa će ovih dana posjetiti i Ivana Grujića, šefa Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu branitelja, i pitati ga do koje je točke stigla potraga za Jean-Michelom.
Podsjetit će da treba nastaviti pritisak na vlasti u Beogradu, otvoriti arhivu JNA, da se sazna istina, da mrtvi nađu svoj mir.
Kada ga jednog dana pronađu, Jean-Michel ostat će ležati u Vukovaru, jer vjeruju da bi tako želio njihov sin i brat. Nije li sam rekao da ondje ostaje "u dobru i zlu"? A ona, Lyliane, kad prvi put zapali svijeću na grobu svoga sina, možda i ona pronađe svoj mir. Dotad, pronašla je svoju drugu domovinu.
>>Pješački most u Vukovaru ponio ime po francuskom dragovoljcu Jean-Michelu Nicolieru
Navik on živi ki zgine pošteno!