“Samo dragi Bog zna jesam li kriv”, rekao je Joso Gregurić (58) na početku suđenja na upit sutkinje osjeća li se krivim što je ubio 23-godišnju kćer Marijanu koja je tri godine bila u vegetativnom stanju budne kome trpeći nepodnošljive bolove.
U toj kratkoj rečenici, iza koje se krije mučna priča o životu i smrti, Gregurić je toliko toga rekao. O samom činu, svojoj “obrani”, o svom psihičkom stanju u vrijeme ubojstva, smislu suđenja i kazni koja bi mu se mogla izreći... Svjetovni sud ima svoja pravila po kojima će, nakon što je to već jednom učinio, ponovno donijeti svoj sud i eventualnu kaznu jer strašno je dići ruku na nemoćno biće i otkud bilo kome pravo da bude “sudac”.
Usmrćenje iz suosjećanja
Kazneni zakon Gregurićev slučaj “ubojstva iz milosrđa”, bez obzira na sve okolnosti, tretira kao obično ubojstvo (pet godina zatvora i više). Usmrćenje iz suosjećanja moguće je jedino na izričit i ozbiljan zahtjev osobe koja to traži zbog svoga teškog zdravstvenog stanja, a kazna je do tri godine zatvora. Marijana nije bila u stanju reći svoju želju. Njezin otac iščitao ju je po zapomaganju i grebanju noktima zbog bolova... Svakoga je dana to gledao. Tri godine. Dok nije digao ruku na nju i na sebe. Gledano izvan okvira pravne države, filozofski i etički, tko mu ima pravo suditi? Tko ima hrabrosti, znanja i iskustva poistovjetiti se s onim što je kao otac tri godine proživljavao gledajući svakoga dana svoje najdraže biće te reći da razumije u kakvom je psihičkom stanju bio, zaključiti da je kriv i izreći mu kaznu? Što stvarno znači utvrđenje sudskog vještaka da je bio bitno smanjeno ubrojiv? Pitanje je i jesu li naši zakonski okviri prilagođeni za tako iznimnu ljudsku sudbinu, a da ne govorimo o tomu da je društvu lako podijeliti uloge i pod okriljem Božjih ili svjetovnih zakona suditi, licemjerno skidajući sa sebe odgovornost što se otac s obitelji sam morao nositi sa svojom teškom sudbinom.
I na koncu, kakva smisla ima kazna. Gregurić je davno kažnjen. Prvi put kad mu je kći pala u vegetativnu komu, pa kad su ga okolnosti dovele u stanje da učini najgore što otac može. Naš Kazneni zakon vodi računa o situaciji kad posljedice vlastita čina tako pogađaju počinitelja da kažnjavanje nema svrhe, ali samo kad je kazneno djelo počinjeno iz nehaja, a ne i s namjerom. Premda je ocu prva misao bila skratiti muke, a ne oduzeti život.
U Belgiji eutanazija djece
Suđenje Josi Greguriću mučno je i bez njegove teške bolesti kojoj se odlučio predati. Milosrdno ubojstvo čak i da je dopušteno, kao u Nizozemskoj (od 2002.), Švicarskoj, Luksemburgu i Belgiji, nije prepušteno pojedincu. Belgija je u veljači, na zgražanje mnogih, proširila zakon o eutanaziji i na smrtno bolesnu djecu uz suglasnost roditelja, liječnika i psihologa. Papa Franjo je i nedavno osudio “lažnu suosjećajnost” pokreta za pravo na smrt.
Grace Sung Eun Lee (28), bivša bankovna menadžerica, oboljela od tumora na mozgu, vodila je spor s pobožnim roditeljima kojima je grijeh bila njezina želja da joj isključe aparate koji su je održavali na životu. Dan nakon što je sud udovoljio njezinoj želji ona se predomislila jer se htjela pomiriti s Bogom. Praktična eutanazija primjenjuje se oduvijek i svuda, dok razvoj medicine omogućuje i da se život ili muke produljuju do nekoć neslućenih granica. Prate li to etika i pravo?
>>'Okrutno je suditi ocu koji je kćeri skratio muke'
>>Da je bacio bombu ili ukrao novac, gulio bi krumpir, ali za milosrđe – milosti nema
>>'Odlučio sam ne liječiti se od tumora, spremno čekam Božju i vašu kaznu'
Jadan čovjek stavite se na trenutak u njegovu kožu mislim da njegov život nakon toga nema više ni cilja ni smisla, ovakva odluka koju je on donio ok kosi se sa zakonom ali što je sve trebao proživiti koje osjećaje prebroditi kako je smogao snage s jedne strane divim mu se iako nije postupak zakonski. Ima li išta gore nego kada roditelj nadživi vlastito dijete?