U sjeni velikog raskola u SDP-u polako ali sigurno približava se datum kad će komisija za pomilovanja raspravljati o tome treba li Radimira Čačića pustiti na slobodu ili mu presuditi da još nekoliko mjeseci u zatvorskom miru predano priprema politički povratak. No, nekako se već sada (iz aviona) čini da će komisija tog sudbonosnog 18. lipnja odlučiti da je Čačić, osunčan i mršav te očito pun nove energije, slobodan čovjek. Svi koji ga poznaju kažu da on neće čekati, nego će odmah krenuti u političke bitke. Ni u zatvoru, podsjetimo, nije tratio vrijeme, nego je uspio razbiti ionako oslabljeni HNS te pokrenuti Narodnu stranku reformista, u koju je okupio svoje najodanije sljedbenike, sada već bivše haenesovce.
U medijima, ali i užoj političkoj-gospodarskoj javnosti, već se osjeća znatna razina napetosti zbog mogućnosti skorog povratka Radimira Čačića na političku scenu iako s nje zapravo nikada ni nije otišao. Dio medija u zadnje vrijeme sustavno počinje širiti teze da je aktualni potpredsjednik Vlade Branko Grčić umoran i neuvjerljiv, podsjećaju da je originalno Milanović trebao biti ideolog, a Čačić gospodarski lider pobjedničke Kukuriku koalicije te da se nužno i hitno treba naći nova/stara centralna figura hrvatske ekonomske politike. Zanimljivo je da je u javnost pušten “Čačićev manifest”, tj. program Narodne stranke reformista, koji Čačić navodno dovršava u zatvoru, što zvuči čak i nekako romantično. Samo zatvor i žene mogu promijeniti čovjeka, govore narodne mudrosti, pa se zaista čini da je nakon bolnog političkog razlaza s Vesnom Pusić i mjeseci provedenih iza rešetaka “Čačićev manifest” pisao neki drugi Čačić.
Promjene paradigme ili...
Ranija politička paradigma Radimira Čačića temeljila se na njegovim osobnim karakteristikama – radoholičnosti kombiniranoj s odlučnošću i bahato-przničavom agresivnošću. Sve karte Čačić je autistično bacao na vlastitu agilnost i gomilanje javnih investicija u kojima se, naravno, vidio kao centralna figura. Taj tašti i zastarjeli model javnog upravljanja, koji nije mogao voditi održivom rastu, Čačić je sada pak reformirao u priču o hrabrim i nužnim reformama koje treba odraditi u samo 100 dana od preuzimanja vlasti. Posebno ugodno iznenađenje bio je dio Čačićeva teksta u kojem upozorava na “...apsurdnost ideoloških ratova kao frustrirajućem alibiju za nedostatak znanja i kompetencija...”, a još više je pozitivno iznenadio iskorak u nužnu redukciju 21 županije i 566 gradova na pet povijesnih centara i samo stotinjak gradova i općina. U “Čačićevu manifestu” ima još simpatičnih i potpuno logičnih općih mjesta, ali nažalost, u javno dostupnim informacijama nismo pronašli je li Čačić spreman na ključni preokret – hoće li se odreći uhljebništva kao razloga postojanja i mehanizma djelovanja svoje bivše stranke HNS-a.
Naime, Radimir Čačić i Vesna Pusić HNS su pretvorili u stranku koja služi kao most za uzimanje važnih pozicija, i tu su se pokazali toliko ratoborni i isključivi da su na dugi rok onemogućili imenovanja po stručnim i profesionalnim kriterijima ne samo u ministarstva i druge dijelove javne uprave nego i, što je zastrašujuće, u državna poduzeća. Dok se imao dojam da bi se SDP, što se tiče imenovanja u državne tvrtke i dio javnih institucija, mogao malo otkraviti u krutom političkom kadroviranju kao svetom pismu, glavni talibani i javni promicatelji primitivnog političkog ključa bili su upravo “intelektualci”, i Čačić i Pusić. Stvorili su partijsku mašineriju koja je s marginalnim brojem glasova uspjela osvojiti pozicije s pomoću kojih se u prvoj godini vladavine kontroliralo, može se tako reći, nevjerojatnih 75 posto gospodarske moći u Republici Hrvatskoj. Sa samo nekoliko postotaka na izborima nisu dobili samo supervažne tvrtke kao što su HEP, Narodne novine, Janaf, Plinacro... nego i upravljanje na novim institucijama kao što je Centar za energetiku; stvorili su sustav kojim su planirali kontrolirati 30-ak milijardi kuna budućih investicija, tj. glavnu žilu kucavicu gospodarskog života u Hrvatskoj, mjestu gdje je biznis, nažalost, tradicionalno ovisan o državi i partijama.
Nakon toga dogodilo se da je Čačić zbog prometne nesreće morao u zatvor prije nego što je svojom agilnošću/nasrtljivošću realizirao bilo koju investiciju, a osakaćenom HNS-u ostale su fotelje. Tako stranka koja danas ne može do 2 posto glasova i koja nema agilnog gospodarskog lidera i dalje ima nevjerojatan utjecaj na gospodarski život. To je najružniji primjer deformiranja temeljnih poruka odaslanih izborima, to je primjer nerazmjera demokracije kao principa kontrole moći i realizacije te moći.
Drugim riječima, ako se Čačić ne odrekne uhljebništva kao principa djelovanja, može nam se opet dogoditi da u slučaju kvalitetnog izbornog rezultata počne na vlast dovoditi, recimo, u najvažniju energetsku kompaniju HEP, neke nove Koračeviće, koji su se u poslovnoj karijeri istakli time što su u stečaj u sumnjivim okolnostima odveli male lokalne tvrtke iz mjesta poput Lepoglave. A onda bi nam se još moglo dogoditi da Čačić opet sjedne za volan pa da opet imamo na vlasti grupnjak obezglavljenih čačićevaca bez Čačića kao lidera. Ostaje, dakle, nepoznanica hoće li Čačić kao hrvatski političar shvatiti da je tek biološka činjenica te da mora graditi održivi sustav rasta i općeg razvoja koji neće ovisiti o nekom gafu ili, ne daj Bože, težoj grešci njega kao biološke činjenice. Nesposobnost shvaćanja te elementarne logike nije samo Čačićeva slabost, mana je to pretežitog broja istaknutih predstavnika ključnih hrvatskih partija.
Bilo kako bilo, Čačić je još uvijek krupna biološka i vrlo važna politička činjenica koja, ponovimo, odlučno priprema svoj povratak. Kad i kako bi se on mogao dogoditi?
Krugovi bliski vrhu SDP ne isključuju mogućnost Čačićeve političke oluje odmah nakon stjecanja statusa slobodne osobe. Prema tom scenariju, nastat će totalni darmar u državi jer će Čačić odmah preuzeti veći dio aktualnih saborskih zastupnika HNS-a te tražiti od Milanovića trenutačni ulazak u Vladu. Inače, više izvora tvrdi kako smatra da već postoji aktivna komunikacija između Milanovića i njegova bivšeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. Ako je to točno, samo je pitanje tko ogovara Vesnu Pusić.Oni pak umjereniji tvrde da takve priče o ekspresnom povratku i političkom darmaru šire “izmitareni” i preplašeni SDP-ovci koji se ne snalaze u nesigurnosti očitog raskola vlastite stranke. Poznavatelji Radimira Čačića tvrde da je on kao iskusan političar shvatio da je ova vlada Zorana Milanovića – bivša vlada, neovisno o tome kako će aktualni premijer proći na današnjoj sjednici Glavnog odbora SDP-a. Osim što se nije mudro priključivati “gubitničkoj strani 1945. godine”, Čačić sasvim sigurno nije psihoprofil koji bi mogao funkcionirati u pasiviziranoj vladi. Razlika između njega i haenesovaca koje je ostavio u vladi u tome je što i on i oni mogu činiti krupne greške ili živjeti u zabludama o samima sebi, ali Čačić će od deset zamišljenih projekata realizirati 2 ili 3, a njegovi stranački sljednici neće nijedan. Nije bitno što će jedan od ta 2 ili 3 biti potpuno promašen.
Dakle, iako zli jezici već šire “sto posto provjerene” priče da je Vesna Pusić već zatražila pomoć za uhljebljenje u UN-u ili nekoj sličnoj instituciji da bi se sklonila pred skorim Čačić-tsunamijem, vjerojatnije je da najpoznatiji zatvorenik ipak priprema povratak na novim parlamentarnim izborima, a ne preotimanje postojećih zastupnika HNS-a u parlamentu. Na idućim izborima vraća se sam sa svojom strankom? Teško, Čačić je stari i već pomalo olinjali politički mačak te je sigurno svjestan da poduzetnički duh i svijest o nužnim reformama nisu kapital na osnovi kojeg možete graditi političku budućnost. Ako bismo pregledavali političke programe, njegov novi manifest možda bi najviše dodirnih točaka imao s inicijativama dr. Nikice Gabrića ili HSLS-a, ali je upitno koliki je, u vrijednosno dezorijentiranoj Hrvatskoj, politički potencijal takvih ili sličnih programskih platformi.
Čačić će se, tumače politički realisti, vrlo vjerojatno opredijeliti za strategiju političkog priljepka; pronaći će jačeg partnera koji će procijeniti da mu Čačić i njegova stranka neće previše naštetiti. Problem je u tome što u strategiji političkog priljepka morate pristajati na krupne, pa čak i svjetonazorske kompromise. S obzirom na to da priljepci kao bića nemaju srce i mozak, nego tek tvorevine živaca i mišića, neće im biti teško hladno prijeći preko logičkih i emotivnih procjepa koje nosi priljepjivanje uz svjetonazorski (vrlo) drugačijeg domaćina, tj. jaču političku partiju. No, ima tu i drugih problema. Svi politički priljepci tendiraju, kao što je pokazala hrvatska politička povijest, da na leđima domaćina prerastu u – velike grbe. S obzirom na to da malo tko voli hodati s grbom na leđima, malo tko je sklon paktu s političkim priljepkom, pogotovo ako njegova politička valuta nije na naročitoj cijeni u hrvatskom biračkom tijelu.
Nada umire zadnja
Nama preostaje nadati se da politički realisti nisu u pravu i da Čačić ipak nema ambicije stvoriti novog, običnog političkog priljepka te tako pridonijeti cementiranju društvene disfunkcionalnosti hrvatske političke scene. Naime, ako se Čačić i njegovi reformisti odreknu uhljebništva kao metode i cilja, možda bi mogli postati partner nekom jačem, kojeg će zdušno (njih kao partnera) gurati svi racionalni i malo bolje obrazovani patrioti te tako stvoriti kritičnu masu za novu, zdravu i pametnu koaliciju, akcijski savez programiran za uspjeh.
Nažalost, tipično hrvatski, čini se da su stvari krenule nekim drugim smjerom. To što se Čačić družio s vodećim populistom i obmanjivačem u Hrvatskoj Milanom Bandićem te činjenica da je od Bandića dobio bagatelan prostor u Zagrebu, govori da se možda stvara novi savez uhljebljivača. Naime, i Bandić je poznat po tome da voli zbrinjavati istomišljenike, poslušnike i dodvorice svih vrsta.
Živi bili pa vidjeli.
>> Bandić dao 162 kvadrata za Čačićevu stranku
