Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda, dobitnica je godišnje nagrade Ministarstva socijalne politike i mladih zbog promicanja prava djece. Kao predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež pokrenula je i preventivni Stop program, kojem je cilj reagirati na prvo problematično ponašanje maloljetnika, ali ne kroz sudski postupak nego alternativnim sankcijama.
Prema izvješću UNICEF-a, više od 27% djece u Hrvatskoj je siromašno. Dolaze u školu gladna, a nemaju pravo na besplatan ručak?
To je zastrašujuće jer je siromaštvo faktor rizika da će djeca skrenuti u loše ponašanje – uzeti tuđu stvar, biti agresivna ili drukčijeg ponašanja od djece svoje dobi. Čim dijete ima te predispozicije, jer nije u pitanju samo to da je siromašno, nego ga i druga djeca prokazuju kao drukčije od njih, to kod njega izaziva bunt, agresivnost ili povlačenje. Problem siromaštva treba rješavati na lokalnoj i državnoj razini. Za djecu u razvoju, do 14. godine, minimum je da imaju ručak u školi. Neće problem riješiti ako samo siromašnu djecu pozovemo na ručak u školu jer će radije biti gladna nego prokazana kao siromašna. Sva djeca trebaju ići zajedno na ručak, s tim da se roditelje koji ne mogu platiti obrok oslobodi plaćanja, a djeca to ne trebaju znati.
Je li vrijeme za formiranje dječjeg proračuna?
To nam je predložio i UN-ov Odbor za prava djece, a bio to i prijedlog svih dječjih pravobraniteljica. No, ako Ministarstvo socijalne politike i mladih ne zauzme stav da je to nužno, mislim da ćemo se teško izboriti za to. Uvijek je nešto drugo važnije. Kao građani smo zainteresirani je li Bandiću odobrena jamčevina za izlazak na slobodu i tko mu ju je platio. I svi će to komentirati, ali nitko neće komentirati zastrašujući podatak koliko imamo siromašne djece. Nevjerojatno. Žalosti me kad politički vrh ne zna na pravi način reagirati kad govori o tome da djeca imaju ili nemaju što jesti.
Djeca su samo deklarativno važna.
Da, samo se verbaliziraju njihova prava. Zašto nismo vratili u osnovnoj školi jednoobraznost u odijevanju? Ako su u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj djeca u školi odjevena na isti način, zašto to kod nas ne može proći? Ne moraju biti u kutama, mogu nositi suknjice, bluze ili hlače, nebitno. Vani svi imaju iste tenisice u školi, a ne jedan Nike, drugi Adidas, a treći bezimenu marku. To se dijete osjeća loše jer je drukčije zato što mu roditelji ne mogu priuštiti ono što imaju njegovi vršnjaci. Djeca mi znaju reći da je onaj tko ima nebrendiranu robu učenik drugog reda. To je strašno.
Socijalne razlike djeci onemogućavaju i pravo na jednak pristup obrazovanju?
Važno je omogućiti djeci ono što smo nekad imali u socijalizmu, da su često djeca iz obitelji gdje su roditelji imali završenu osnovnu školu završavala srednje škole i fakultete. Danas smo dobili "modernu" sliku Hrvatske u kojoj, ako ti je roditelj visokoobrazovan, imaš mogućnosti da i ti to budeš, a kod niskoobrazovanih vrlo se mali broj djece ističe toliko da mogu završiti srednju školu i fakultet. Prije je roditeljima, bez obzira na njihovo obrazovanje, bilo jako stalo da im se dijete obrazuje. Danas roditelj više nije siguran da se isplati školovanje djeteta u koje mora uložiti i novac, a dijete dobije povratnu informaciju da, školovao se ili ne, neće dobiti posao. Prije je motivacija bila jaka, znalo se, ako si obrazovan, da ćeš birati posao i dobro živjeti, a danas je motivacija nikakva. Dijete koje ima problema s učenjem brzo će odustati i od srednje škole i završiti na ulici. Nijemci nisu zalud izabrali rani program osposobljavanja djece. Sve djetetove sposobnosti, verbalne, psihičke i fizičke, mogu se procijeniti do njegove 10. godine. Ako za dijete izabereš dobar školski program, ono neće odustati od njega. Ako si ga ubacio u prezahtjevan, izgubi volju i odustane od škole.
Funkcioniraju li danas škole više kao obrazovne ustanove, a manje kao odgojne i je li problem i u tome što nastavnici nisu adekvatno plaćeni?
Da, nisu dobro plaćeni pa smo dobili krivu selekciju ljudi. Pogledajte što su napravili Finci i Skandinavci s vrtićkom i djecom do 10. godine. Prate ih, educiraju, vole i znaju raditi s njima i na kraju se dobiju djeca koja vole školu. U takvom sustavu stručnjak rano primijeti dijete koje odudara i krene se s ranom intervencijom. Ulazi se u obitelj i vidi treba li obiteljsko savjetovanje jer neki roditelji nisu loši nego ne znaju kako biti bolji.
Izričete odgojne mjere i kazne djeci kod koje nije na vrijeme prevenirana delinkvencija? Kad dođu pred vas, koliko još ima nade da se promijene?
Kada dođu na sud zbog kaznenih djela za koja je predviđena kazna manja od 10 godina, imaju velike šanse da se poprave, a kada ih obuhvatimo u 17. godini za najteža kaznena djela, vidimo u maloljetniku niz propusta sustava koji mu nije pružio pomoć na vrijeme. Što je bliže punoljetnosti, velika je vjerojatnost da ćemo ga vidjeti kao recidivista.
Nakon izricanja sankcije, znate li što se s njima događa?
Kao sudac nadzirem izvršenje mjere koju sam izrekla pa maloljetnika viđam barem dvije-tri godine. Najružnije je kad ga vidim punoljetnog opet u sudnici, a najljepše kad ga sretnem na ulici pa me pita: "Teta, sjećate li me se?" i kaže mi: "Imam curu" ili "Počeo sam raditi".
Postoji li nepopravljivo dijete?
Nema nepopravljivog djeteta, ima samo djece kojoj se sve negativno nagomilalo u životu, loši roditelji, prijatelji, loša ustanova u kojoj su bili i to ih je učinilo takvima kakvi jesu. Najteži slučaj bio mi je maloljetnik posvojen sa šest mjeseci. Kad mu je bilo pet godina, roditelji su posvojili još jednu djevojčicu. Bio je živo dijete koje je tražilo pažnju, a djevojčica je sve što su joj davali uzvraćala tri puta više. Dječak je bio buntovan, nije se prilagodio u školi i sa 12 godina počeo je krasti. Kad je Centar za socijalnu skrb predložio da ga smjeste u odgojnu ustanovu u drugi grad, bio je nesretan jer je obožavao roditelje. Ali tata se naljutio i nije više želio s njim razgovarati. Dječaka su, kad se vratio u Zagreb, premjestili u drugi odgojni dom, a kad se razbolio, tata ga nije posjetio u bolnici. Dječak mu je to zamjerio i otišao je u njihovu vikendicu s prijateljima i pokakao se na stolu. Htio je reći ocu što misli o njemu. Upao je u grupu dječaka koji su ga opet povukli prema kaznenim djelima. U sudnici je sjedio, mama i tata nekoliko stolaca od njega. Kažem im, priđite mu, razgovarajte s njim, a tata neće. Mama plače, pogladila bi ga, ali muž joj ne da. Njegova je bol bila velika jer je bio toplo dijete, imao je potrebu da ga netko voli. Završio je u odgojnom zavodu u Turopolju i ponadala sam se da se izvukao iz jada jer se bio uključio u dramsku sekciju i druge aktivnosti. Uživao je u njima, ali je uživao i u krađama. Nakon otpuštanja iz Turopolja, našli su mu posao u jednom gradu, ali na kraju je ubio najmodavca. Osuđen je na dug zatvor i tada sam ga vidjela i pitala što mu se dogodilo, a on mi je plačući rekao: "Jesam li imao šanse? Nisam. Nitko me nije volio". Nije on bio predodređen da bude loš, imao je nesreću da su ga posvojili pogrešni ljudi.
Što kažete na inicijativu Kolinde Grabar Kitarović o kemijskoj kastraciji pedofila?
Nisam za kemijsku kastraciju jer sam imala dosta počinitelja koji bi se, kad ne bi imali erekciju, služili rukama i kojekakvim predmetima pa su žrtve bile još teže ozlijeđene. Kastracijom pedofilima ne ubijamo posve želju. Liječenjem pedofila može se puno učiniti da kontroliraju nagon i više ne idu u realizaciju. Zato je važna baza podataka o pedofilima. Imamo probaciju, ali nemamo nadzor, osuđene pedofile netko mora kontrolirati i znati gdje žive i rade kad izađu iz zatvora.
>> Gladna djeca i kod nas žive iza vrata susjednog stana
Na primjeru ove djece se izravno vide rezultati rada ministarke Opačić i njene vlade.Glavno da se ima za najmodernije mobitele i sustav za glasanje koji neradi miliuni samo za parking itd,, a djeca nek budu gladna.