Meni je jučer oko ponoći poslalo SMS " idemo delat". Pokušao prijaviti DIP-u povredu izborne šutnje, ali se tamo nitko ne javlja na telefone. Onda sam nazvao stranku i rekao tajnici da ako me još jednom budu uznemirili u sitne sate, sjest ću u auto, doći tamo i svima im izvući uši, na čelu s govedom koje im je na čelu. Stoga, da ne bi samo stranka Bandić Milan 35645... (whatever) imala ekskluzivitet za kršenje zakona i propisa (predizborne šutnje), evo moje poruke biračima - NE glasati za hiperaktivnog primitivca koji mulja, krade, izvrdava zakone i propise i predstavlja najveću sramotu grada Zagreba u njegovoj povijesti!

Sramotnom ucjenom SDP-a i jednako sramotnim popuštanjem i trgovinom HDZ-a prije pet godina hrvatski državljani s prebivalištem u inozemstvu svedeni su na tri fiksna zastupnika u Saboru, a glasovanje im je ograničeno na diplomatsko-konzularna predstavništva, dakle uglavnom fizički onemogućeno. U vrijeme kad je dopisno glasovanje već pretpotopni standard, hrvatski državljanin iz Vancouvera mora putovati više od četiri tisuće kilometara do ambasade u Ottawi da bi dao glas, koji će mu na nos nabijati Tatjana Jurić i Jelena Lovrić. U BiH je zbog ograničenih izbornih mjesta odziv na izbore zanemarivo malen. U drugom krugu 11. siječnja izašlo je pet puta manje birača nego prije pet godina. Izlaznost hrvatskih državljana u BiH na kraju je bila pet posto. Dakle, 95% hrvatskih državljana u BiH nije glasovalo. Zašto oni uopće mogu glasovati? Zato što imaju državljanstvo. Zašto neki ljudi koji žive izvan granica RH imaju državljanstvo? Uglavnom zato što su Hrvati, a Republika Hrvatska je Ustavom definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, a ne ad hoc okupljene skupine poreznih obveznika jer inače bismo iz političkog odlučivanja morali isključiti nezaposlene, studente, umirovljenike. Sintagma o poreznim obveznicima kao jedinoj legitimnoj osnovi društva gotovo se neprimjetno uvukla u naš javni govor. Zanimljivo je da tu liberalno-kapitalističku kovanicu promiču tobože lijevi krugovi. Upadno inzistiranje na njoj u osnovi je pokušaj paraustavnog redefiniranja državnog smisla RH, biračkog prava i legitimnosti izbora. “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, kaže Ustav. Dakle, ne građana ni poreznih obveznika, već državljana. Članak 45 kaže “Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom”. Negirati “dijasporsko” pravo glasa, pravno gledano, jednako je kao zalagati se za ukidanje prava glasa ženama ili starijima od šezdeset godina. Što je također izvedivo ako se osigura dvotrećinska saborska većina potrebna za promjenu Ustava. Isti ljudi koji su nacionalni koncept proglašavali reliktom 19. stoljeća, sada bi nas vraćali u 18. uvodeći plaćanje poreza kao kriterij, što je korak do imovinskog cenzusa. Todorićev glas bi onda trebao vrijediti kao pet tisuća radničkih. Biračko pravo trebalo bi potom ukinuti umirovljenicima i nezaposlenima, ograničiti ga siromašnima.

Bivsa i sadasnja supruga??