Za njih ne postoji granica. Zasukali su rukave i pomogli najmlađima. Spakirali su kovčege i hrvatsku adresu na više mjeseci zamijenili afričkom.
Kroz gudure
Umjesto u udobnosti svog doma, kupaju se u prikupljenoj kišnici, signal za mobitel "love" na drvetu, a do privremene adrese spremni su uprtiti prtljagu na sebe pa hodati kroz gudure, blato i gusto žbunje. Životna je to avantura s kojom se u koštac uhvatilo i dvoje Osječana – Ivan Čajo i Katarina Baotić.
– Još kao klinac, dok sam gledao filmove, maštao sam da ću jednog dana u tamo nekoj kolibici u kojoj je bolnica pomoći raditi – kaže Čajo koji je svoj san i pretočio u stvarnost. Stoga mu nije trebalo puno da se zaputi u srce Crnog kontinenta – Keniju. Volontirao je u Subukiji u Malom domu koji vodi franjevac Miro Babić. Svoju misiju nije završio jer se opet sprema za povratak u sirotište gdje zbrinjavaju djecu s posebnim potrebama.
Utočište je to u kojem su svoje mjesto pod suncem pronašli mahom nepokretni mališani zaraženi polijem ili oni rođeni bez nekog ekstremiteta, koji boluju od dječje i cerebralne paralize, autistični i mentalno zaostali. Svi koji su sposobni pohađaju školu, ali neki zbog fizičke nemoći imaju problema s držanjem olovke, sjedenjem i kontroliranjem fizioloških potreba.
– Primamo volontere različitih profila, ali najvažnija je njihova dobra volja kako bi pomogli djeci u učenju, brizi o bolesnima te da, naravno, vode računa kako bi svi bili uključeni u igru i zajedničke aktivnosti. Tako im se pomaže u dnevnim obvezama poput održavanja higijene, pranja odjeće, pripreme hrane, čišćenja... – poručuje fra Miro Babić iz Kenije.
Dolaze na godišnji
Ivan se primio kuhače. To mu najbolje ide, kaže on. No zbog volontiranja u ovoj misiji jedan je stomatolog, primjerice, zatvorio svoju ordinaciju na četiri mjeseca. Na ovakav životni korak odlučuje se najviše Nijemaca, ali svjetske trendove sve više počinju pratiti i Hrvati.
– Kod nas u misiji trenutačno su dvije volonterke iz Hrvatske, mlada zagrebačka arhitektica koja radi s djecom u Malom domu te liječnica iz Osijeka koja je svoj godišnji odmor odlučila provesti radeći u Health Centru. Tamo imamo samo medicinsku sestru i tehničara pa je pomoć liječnika volontera dobrodošla – napominje ovaj franjevac koji posljednjih deset godina živi i radi kao misionar u istočnoj Africi.
Svaki par ruku ovdje je dobrodošao. Posebno su traženi fizioterapeuti, ali i profesori. Biti predavač na Crnom kontinentu izazov je koji je prihvatila Katarina. Njezino odredište bila je Ruanda. U mjestu Kiwumu, u centru "Otac Vjeko" provela je pet mjeseci. I ona se opet vraća.
– Samo sam tamo dosad bila sretna u životu. Uživala bih da bilo gdje dalje pomažem, ali ovdje sam se nekako pronašla. Ne znam gdje bih drugdje osjetila tu količinu sreće – priznaje ova apsolventica koja je radila u školi s oko 300 djece. Podučavala ih je sviranju i pjevanju. U učionicu je ulazila svakodnevno već u osam sati ujutro, a iz nje izlazila oko pet. Sporazumijevala se, kaže, rukama i nogama, crtežima.
Potpuno suprotno
– Iako je engleski jezik ovdje službeni, gotovo ga nitko i ne zna osim učitelja. To mi, srećom, nije ni trebalo jer sam im predavala glazbu – kroza smijeh kaže Katarina. Uz nju djeca su svladala i neke hrvatske stihove, a omiljena im je pjesma "Kad čuješ tambure".
– Ne želim da mi se zahvaljuje, ali tamo osjetiš kako za malu stvar dobiješ cijelo njihovo srce, onda je i tebi puno srce – opisuje dječju zahvalnost Katarina koja će svoj drugi posjet iskoristiti za snimanje CD-a. S detaljima zasad, kaže, ne želi izlaziti u javnost.
– Tamo je potpuno suprotno od razvijenog dijela svijeta. Ne želim reći da i tu ljudima ne treba pomoć, nego se o njima netko brine, a ovdje, u Keniji, prepušten si hijenama. Stoga im je potrebna pomoć, najviše u financijskom smislu jer su drugi oblici preskupi zbog velikih troškova transporta – napominje Čajo.
