Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić najveća je prepreka normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije. Ne propušta priliku za maliciozne komentare o Hrvatima, a njegova "velikodušna gesta" da bunjevačkim Hrvatima "daruje" udžbenike na ćirilici pokazuje da srbijanski predsjednik više reagira kao čangrizava svekrva, koja želi napakostiti nevjesti koju nikako ne želi u svojoj kući, nego kao državnik koji se brine o svim građanima, a posebno nacionalnim manjinama. Nikolićev je potez skandalozan kao što bi bio skandal da hrvatski predsjednik najavi osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve te da to obilno financijski pomaže država.
On nastavlja politiku Slobodana Miloševića prema vojvođanskim Hrvatima koje je devedesetih godina prošlog stoljeća na sve moguće načine želio pretvoriti u Bunjevce. U tome mu je pomagao veliki četnik i haaški uznik Vojislav Šešelj, čija je desna ruka bio Nikolić. Tada je s ponosom nosio titulu četničkog vojvode koje se nikad nije odrekao. Slobodan Milošević poticao je teror prema vojvođanskim Hrvatima koji su morali bježati da bi sačuvali živu glavu.
Srbijanski predsjednik u svojim javnim istupima stalno naglašava da bunjevački Hrvati, koje on naziva Bunjevcima, nisu ni Hrvati ni Srbi nego poseban narod. Takvo odnarođivanje Hrvata nije počelo s Miloševićem i Nikolićem, ali je neshvatljivo da se događa u 21. stoljeću kada Srbija, barem deklarativno, želi ući u EU. Sličnu je politiku prema Hrvatima u Bačkoj provodila Kraljevina Ugarska s velikomađarskih pozicija, a gotovo isti model preuzela je i Kraljevina Jugoslavija, ali s velikosrpskih pozicija. Socijalistička Jugoslavija forsirala je jugoslavenstvo pa su se mnogi bunjevački Hrvati, opet pod pritiskom, izjašnjavali kao Jugoslaveni. Pored svih problema s kojima se susreće Srbija, nije jasno zašto Nikoliću smeta šačica Hrvata kojih nema više od 60.000. Prijetvornom gestom Nikolić želi postići da se i ono malo Hrvata što je ostalo u Srbiji skriva iza nekog drugog imena. Očito im želi poručiti da će im biti bolje ako budu što tiši. (Volio bih znati je li Tomislav Nikolić poslao svoje udžbenike na superviziju bivšem hrvatskom ministru obrazovanja Željku Jovanoviću kao što je on svojedobno slao hrvatske udžbenike).
Nikolić se okomio na Hrvate da bi prikrio nemoć svoje politike na Kosovu koje je, kako sada stvari stoje, nepovratno napustilo Srbiju. Lakše se okomiti na malu hrvatsku zajednicu nego se sukobiti s Amerikancima zbog Kosova. Potez Tomislava Nikolića traži i redefiniranje hrvatske politike prema Srbiji koja želju Hrvatske za suradnjom i korektnim odnosima, a na kojima jako inzistira EU i SAD, doživljava kao slabost. Koliko je god Hrvatska pružala ruku prijateljstva, nije nailazila na pravi doček u Srbiji. Morali su odlučnije reagirati premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović, a pogotovo ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Prava Hrvata u Vojvodini trebali su braniti barem jednakim žarom kao što su branili ćirilicu u Vukovaru. Hrvatska ne treba biti nadmena prema državama koje čekaju ulazak u EU, ali ne treba dopustiti da se zloupotrebljava njezina kooperativnost. Tomislav Nikolić pokazao je svojom darovnicom da je Srbija još uvijek demokratski deficitarna. Država svoje frustracije ne smije liječiti na najslabijima i najnezaštićenijima.
>> Hrvatska vlast prešućuje Nikolićev nasrtaj na vojvođanske Hrvate!
To su Hrvati Bunjevci a Nikolić je potomak Osmanlija iz 17 stolječa tako se i ponaša.