Ustavni sud ocijenio je da je zakon iz 1978. koji propisuje da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a kasnije pod određenim okolnostima odlukom komisije, može prekinuti trudnoću – ustavan, te je odbio prijedloge sedam predlagatelja, među kojima triju udruga, Hrvatskog pokreta za život i obitelj, U ime obitelji i Hrvatskog katoličkog zbora “MI”. Međutim, očita je zastarjelost tog zakona jer sadrži pojmove i pravne institute koji više ne postoje.
Stoga je formalno neustavan pa je stoga Hrvatskom saboru dan rok od dvije godine da donese suvremeni zakon u kojem će riješiti brojna neriješena pitanja o edukativnim i preventivnim mjerama koje prekid trudnoće trebaju svesti na izuzetak, o troškovima pobačaja, prizivu savjesti liječnika, uvođenju “razdoblja razmišljanja” prije odluke, o radnim pravima trudnice i majke...
Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović izričito je odgovorio da zakonodavac ne može zabraniti pobačaj, ali i da za Ustavni sud ne postoji ustavno pravo na pobačaj kao ljudsko pravo, nego postoji privatnost žene koja uključuje pravo na slobodu izbora.
Pravo na osobnost i slobodu temeljna su ljudska prava. Trudnoćom (bez obzira na to planirano ili ne) žena se ne odriče prava na samoodređenje. Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, miješanje je u njezino ustavno pravo na privatnost.
To je miješanje dopušteno samo ako je u skladu sa zakonom, ako ima legitiman cilj i ako je nužno u demokratskom društvu, obrazložio je Ustavni sud.
Kao što to međunarodni dokumenti, a i međunarodni i ustavni sudovi drugih zemalja nisu činili, Ustavni sud nije odgovorio kada počinje život već je ponovio jedinstveni odgovor ustavnih sudova da je to pitanje u nadležnosti zakonodavca. Zadaća je Ustavnog suda ispitati je li zakonodavac, u okviru široke slobodne procjene, poštovao ustavne vrednote i zajamčena ustavna prava te je li proveo test razmjernosti/balansiranja kako bi uspostavio pravednu ravnotežu između prava žene i interesa zaštite nerođenog bića.
Ustavni sud je utvrdio da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost (kao i ustavni sudovi Španjolske i Portugala) uživa zaštitu članka 21. Ustava (“Svako ljudsko biće ima pravo na život. U RH nema smrtne kazne”) samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost.
Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost. A zakonodavac ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost, s jedne strane, i javnog interesa da osigura zaštitu nerođenog bića, s druge strane. A iako prekid trudnoće ulazi u područje privatnosti žene, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ne smije biti shvaćen kao mjera planiranja obitelji ili sredstvo kontracepcije.
Jedino Savezni ustavni sud Njemačke 1975. priznaje prenatalno pravo na život koje ima “svatko” pa i ljudske individue (14. dana od začeća) neovisno o fazi njihova razvitka. Prema njihovoj odluci, pravo na život fetusa preteže nad pravom majke da slobodno razvija svoju osobnost. Samo što se taj test neće primijeniti kad je to prevelik teret za ženu (prijetnja životu i zdravlju, trudnoća izazvana kaznenim djelom, te u slučaju socijalne indikacije koja može biti takvog intenziteta da je ni prijetnja kaznom ne bi odvratila od prekida trudnoće).
Komunističku odredbu prema kojoj svatko slobodno odlučuje o rađanju djece Ustav iz 1990. više nije sadržavao pa su neki predlagatelji tvrdili da je stoga prestao vrijediti i zakon donesen temeljem Ustava iz 1974. Ali Hrvatska je preuzela čitav niz propisa iz bivšeg sustava koji su se trebali uskladiti s novim Ustavom do 1997. godine.
Međutim, taj rok bio je instruktivan tako da njegovim protekom zakoni iz bivšeg sustava nisu automatski postali neustavni. Ustavni je sud ocjenjivao ustavnost više takvih zakona i nakon isteka rokova za usklađenje, u protivnom, dovelo bi se u pitanje pravnu sigurnost i pravni kontinuitet.
Ustavni sudac Miroslav Šumanović jedini od 13 sudaca imao je izdvojeno mišljenje u kojem navodi da je nesuglasje spornog zakona s Ustavom “drastično” jer jasno proizlazi da se u bivšoj državi zakonodavac nije opterećivao ljudskim pravima i traženjem pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava.
Stoga je zakon trebalo ukinuti s odgodom na najviše godinu dana. Nikakav interpretativni naftalin nije mogao zatomiti “mirise prošlosti” spornog zakona, piše. Ustvrdio je i da je konstrukcija nerođenog bića kao “zaštićene vrijednosti” uz istodobnu uskratu odgovora kada počinje život i određenja pojma “svakog ljudskog bića” po njegovu viđenju “contra constitutionem”. Za njega se pojam “svako ljudsko biće” odnosi i na nerođeno biće od njegova začeća.
Ako Hrvatski sabor ne ispoštuje dani rok za novi zakon i dalje bi ostao na snazi zakon iz 1978., ali odluke Ustavnog suda su obvezatne i nepostupanjem po odluci Sabor bi na sebe preuzeo političku odgovornost za nepoštivanje ustavnog poretka i ustavnu krizu, a Šeparović vjeruje da Hrvatski sabor to sebi ne bi dopustio.
>> Kujundžić o pobačaju: Zabrane nikada nisu riješile problem
Pravna država pada u vodu ako se provuku ovakve perverzije da 'pravo na privatnost' dopušta prekid života nemoćnog ljudskog bića. To bi značilo da možeš ubiti bilokoga tko ti ugrožava privatnost... a ovo je još gore jer je riječ o nevinom biću koje ne ugrožava namjerno 'privatnost' svoje majke... čista perverzija, napad na zdrav razum...