Prošla je i godina, a u društvenom životu Zagreba prisutnost rata jedva da se mogla uočiti. Prigodni događaji slavili su se raskošno kao i obično, kazališta, koncerti i kina vrvjela su posjetiteljima, kavane i gostionice bile su prepune raznolika svijeta, a dame se, dakako, nisu odricale raskoši u odijevanju. A onda su, ima tome točno stotinu godina, vjetrovi rata zapuhali tako snažno da su izazvali velike potrese, tektonske poremećaje u svakodnevnom životu građana Europe – tako i Zagreba.
Rat kao stanje koje redovne tokove svakodnevice mijenja, izazivajući višesložne lomove, itekako utječe i na život grada, čulo se na dvodnevnom znanstvenom skupu “Zagreb u Prvom svjetskom ratu” u organizaciji Filozofskog fakulteta i Grada Zagreba koji je okupio 30-ak znanstvenika iz cijele Hrvatske. Čulo se i o tome kako je sve snažnije prisustvo rata navijestila sve vidljivija mobilizacija koja je dovela do velike nestašice radne snage.
– Prekid slobodnog trgovanja s dojučerašnjim poslovnim partnerima, a tadašnjim neprijateljima, izazvao je i velike teškoće u opskrbi sirovinama i doveo do polaganog zastoja u proizvodnji i ekonomiji – kaže dr. sc. Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta. U to doba, redarstvene mjere zabranjuju okupljanje ljudi na ulicama i besposličarenje, uskoro je uveden i stroži policijski sat. I tako je Zagreb utonuo u prvi veliki rat proteklog stoljeća.
Gips umjesto brašna
A priča o Prvom svjetskom ratu priča je o “erzacu“ (njem. ersatz znači nadomjestak) koji se počinje odnositi na cijeli niz životnih potrepština i društvenih pojava. Ta je riječ dosegla simboličnu razinu i postala opće prihvaćenom. A nadomjesci su bili raznoliki: umjesto kave-žir, umjesto brašna-gips, umjesto cipela-papir, umjesto masti-papir(!), umjesto ogrjevnog drva briketi od papira, kad je ponestalo koprive, odijela su se počela radila – također od papira. U mlijeko se stavljala voda i štošta čemu se nije ni imena znalo, svinje su se umjesto kukuruzom, ječmom i žirom tovile vodom i solju.
– A nedostatku muškaraca nadomjestak su bili – dječaci i starci. Dječaci su postali kočijaši, radili su u trgovini, brijačnicama, u lihvarskim poslovima, u svim zvanjima i svim prilikama, pa tako i na području “noćnih lumparija i bećarluka“. Zbog ratnih (ne)prilika Zagreb je vrvio strancima, pa je počelo manjkati stanova. Slobodni stanovi iznajmljivali su se pak samo za živežne namirnice, tako su se primjerice “dvije škulje“ iznajmljivale za 50 kg masti, 100 kg nulerice i 50 kg krumpira. Ponude se nisu stavljale u novine, već se oglašavalo “po kavanama i lokalima usmeno“ – priča Ela Jurdana, muzejska savjetnica u Hrvatskom povijesnom muzeju.
Zbog oskudice i nestašice živežnih potrepština u gradu je cvala crna burza. U preprodaju, odnosno lančanu trgovinu krijumčarenom robom uključili su se brojni “kettenhandleri“. Glavni su se poslovi sklapali u “Velikoj kavani“ na mjestu današnjeg hotela “Dubrovnik“. Tko god je mogao, uključivao se u preprodaju, svi: od djeteta do sijede glave. Novi milijunaši načinili su si nove zakone, nove običaje i novo poštenje.
I nedaleko južnog kolodvora (danas Zapadni kolodvor), uz prugu, odvijala se ratna trgovina. Trgovalo sa svime što se moglo kupiti, dobiti, naći i ukrasti. Uz austro-ugarske vojnike različitih narodnosti, sudjelovali su talijanski i ruski vojnici-zarobljenici. “Tu se nadje takovih predmeta, da se čovjek mora smijati, kad ih vidi. Jedan nudja čitav paketić smrdljivih čikova od cigara. Stvar se proda smjesta“, pisale su tadašnje novine.
Rat je donio i porast nasilja u grad: povećao se broj razbojstava i provala, a omiljena meta bili su kućni tavani. Obično odjeveni u vojničku uniformu, jer “obćinstvo imade prema njoj najviše rešpekta“ provalnici najprije njuškaju iz vana, zatim se penju iz kata na kat do tavana, redarstvo ih hvata uz pomoć stanara, pa se na krovovima mogu vidjeti pravi detektivski prizori. Takav slučaj se zbio u Ilici 105, kada je major Pajk pucao u samoobrani na vojnika koji je na njega nasrnuo bajunetom. Ubijeni je bio vojni bjegunac Andrija Brozović. Novinski članak završava riječima: “Da je po kućama malo više takovih revolvera, moguće se ta nesnosna pošast ne bi toliko raširila“.
Ovisno o mjestu provale i načinu krađe osim tavanskih tatova, spominju se sobni i dućanski, zatim tatovi sajmari, kokošari, kaputaši i džepari. Ljeti su ordinirali pak “vodeni“ tatovi koji su krali odjeću ljudima dok su se, ništa ne sluteći, mirno kupali.
Alfons Marija Štern
– Prizori na Trgu su se izmjenjivali, primjerice kada je zavladala nestašica tvorničkog platna za ljetne haljine i odijela, počele su seljanke donositi na Jelačićev trg gomile domaćeg tkanog platna pa se razvila trgovima “gotovo industrija seljačkog platna na zagrebačkom trgu“. Isto tako, zbog sve veće nestašice i vrtoglavog rasta cijena, gradska je Aprovizacija na Jelačićevom trgu podigla baraku za prodaju živežnih namirnica. Bez obzira na njenu ružnoću i činjenicu da je građanstvo i dalje kisnulo dok je čekalo u redu, neukusna je daščara predstavljala prvi pokušaj natkrivene tržnice u Zagrebu – priča Ela Jurdana, dodajući kako nam je bolji uvid u život grada omogućio “Ilustrovani list“ koji od 1917. godine objavljuje fotoreportaže s gradskih ulica. Tako doznajemo da je nekoć živio prepoznatljivi zagrebački lik, beskućnik, zvao se Alfons Marija Štern poznat kao Marica. Živio je od kolportaže, dijeljenja letaka i pomoći dobrih ljudi. Imao je jak glas, neprestano je govorio i bez dlake na jeziku “kreštio sred ulice tako revolucionarno, kao da se nalazi sred petrogradske crvene garde“. Zato bi ga redarstvo pritvorilo, no ubrzo i pustilo. – Zadirkivao je redom svakoga i bez razlike, a kad je bio osobito raspoložen izražavao je svoje mišljenje o prolaznicima oponašanjem lajanja ili roktanja. Bio je originalan ulični tip donjeg, u to vrijeme, novog Zagreba – priča Ela Jurdana.
A solidarnost Zagrepčana, to je posebna priča. Jelena Borošak Marijanović opisuje akciju sabiranja zlatnih predmeta i inih dragocjenosti s ciljem da se darovi pretvore u novac, kojim se stvarala imovina za podupiranje obitelji poginulih vojnika na ratištu, koji su ostavili svoje obitelji nedovoljno opskrbljene. Akcija je trajala od kolovoza do prosinca 1914., pod geslom Zlato za željezo, a vrhovni je nadzor obavljala Visoka zemaljska vlada po povjereniku za organizaciju dobrovoljne bolničarske službe.
Prvi svjetski rat donio je brojne izazove i pred školske vlasti. – Pojedine školske zgrade bile su ustupljene i pretvorene u vojne bolnice, mobilizacija je zahvatila i nastavno osoblje, a neki učitelji i profesori bili su angažirani u drugim gradskim službama. Rat je utjecao na neredovito polaženje nastave, sve veću pojavu zapuštene djece kao i maloljetničku delikvenciju – priča Tomislav Zorko.
Još jednu novost donio je Prvi svjetski rat u Zagreb: bio je to “banzek“ ili “bancek“, pila s dizel motorom i remenskim prijenosom. Pomanjkanje muške radne snage u vrijeme rata prisililo je zagrebačke poduzetnike da uvedu piljenje drva za ogrjev s motornim strojem. Od tada je “smohodna“ pila postala neizostavna slika na zagrebačkim ulicama.
Kad oružje govori, muze šute. Ipak, i za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata u Zagrebu su održavane izložbe, upriličene premijere prvih hrvatskih igranih filmova. – Neke su od izložbi direktno povezane s ratnim zbivanjima i humanitarnog su karaktera. Osim likovnih izložbi, na kojima izlažu najeminentnija slikarska imena, izlaže se i narodna umjetnost, ratne slike te odlikovanja. Društveni život bio je obilježen dobrotvornim akcijama izrade i prodaje prigodnih predmeta – kaže Vlatka Filipčić Maligec, viša kustosica iz Muzeja Hrvatskog zagorja, dodajući kako se izložbena djelatnost tijekom rata odvija ponajviše u salonu galerije Ullrich.
Sve veće nestašice otvarale su slobodan put za “fajn gešeft” lihvarima i liferantima. Rađao se novi Zagreb ratnih bogataša, koji nemilice troše i razmeću se bogatstvom nasuprot velikoj većini građana pogođenih nestašicama. S jedne strane lihvarenje i špekulacija, s druge rekvizicija, aprovizacija i protekcija: lice je to i naličje Zagreba tijekom Velikog rata.
Zagrebom je harao i “lungenšpicnkatar“ (katar plućnih vršaka), bolest koja je doživjela u ratu žalosnu slavu po spominjanju, harajući ne samo među vojnicima već i civilima “jače nego neprijateljska taneta“. I glad je kosila poput sušice. Podjela obroka pri kasarnama donekle je pomogla prehraniti djecu radničkih obitelji čiji su očevi poslani na bojište, no posljednja godina rata donijela je potresne prizore poput onog na Preradovićevom trgu. Otac, vojnik, nudio je prolaznicima troje djece na poklon: više ih nije mogao hraniti, niti se brinuti o njima. Žene koje su se našle u blizini gorko su plakale hraneći njegovu djecu trešnjama. Kakve li blezgarije rat... napisat će pjesnik godinama kasnije, u osvit jednog drugog, jednako strašnog rata.
>>Na Badnjak 1914. puške su utihnule i ubijanje je zaustavljeno, a sve zbog nogometa!
>>Krvava rukavica vojvotkinje Sofije prvi će se put javnosti izložiti od atentata 1914.
kak i danas, hochstapleri