Vrijeme kad sve u zemlji pršti od predizbornih obećanja političara i kad su građani podijeljeni na one koji vjeruju da će ovaj put izabrati lidera koji obećanja i ostvaruje, one kojima se politika gadi te one koje je baš briga za izbore, zanimljivo je političare, građane i društvo sagledati iz drugog ugla – očima psihijatra, ravnatelja zagrebačke psihijatrijske bolnice Vrapče, prof. dr. Vlade Jukića.
Kaže se da o političarima na izborima presuđuje dojam, a ne činjenice. Kako vi kao psihijatar birate političare, na temelju dojma, činjenica, jednog i drugog ili na vas utječe i nešto treće?
Iako ne mogu zaboraviti psihijatrijsko znanje i zvanje, ono je u sporednoj ulozi kada izlazim na izbore. Kod mene presuđuju nečije vrijednosti, stavovi. No, ako su nečije svjetonazorske vrijednosti u skladu s mojima, a taj nije sposoban napraviti nešto dobro, nikad za njega ne bih glasovao. Ne bih se sasvim složio da dojam presuđuje pri glasovanju jer ljudi biraju političare i na temelju prethodnih stavova koji kod većine ljudi određuju koga će birati.
Ne umišljam da bi moj stav mogao utjecati na birače, jedva mogu utjecati na vlastitu obitelj, na suprugu...
Dojam može biti važan kod onih koji nemaju prethodne stavove i saznanja o kandidatu, ali većina pri izboru polazi od svojih osnovnih vrijednosti i ideoloških postavki. Danas me se može dojmiti netko tko se lijepo ponašao, a zapravo je vrlo agresivan i arogantan. Ne bih nikome preporučio da glasa na temelju dojma, osobito ne ad hoc stečenog dojma.
Božo Petrov kod vas je polagao specijalistički ispit. Što danas mislite o njemu kao političaru?
Petrovu sam bio mentor i preda mnom je polagao specijalistički ispit iz psihijatrije. O njemu mogu reći da je fin dečko, vrlo pošten, dosljedan, marljiv. I da, a što mu sada neki imputiraju, sigurno ne laže! Ako se nekome čini da je on nešto slagao, to je posljedica nepoznavanja dovoljnog broja činjenica o kojima on govori. Ipak, Petrov nema dovoljno iskustva i utakmica u nogama koliko njegovi konkurenti i, s obzirom na to da mu to nedostaje, može promašiti u nekoj procjeni. No, koliko god se na njega neki ljutili, treba priznati da je on promijenio neke odnose u politici, napravio je nešto što dosad nisu napravili naši političari – reducirao je bahatost političara i kazao im da u politici postoje i druge vrijednosti koje treba njegovati.
Možete li otvoreno iznijeti svoj stav o Plenkoviću i Milanoviću?
Nema toga što ne smijem reći jer sam čovjek koji ništa ne traži i ne očekuje ni od koga; ni od jednog, ni od drugog ni od trećeg. Ne umišljam da bi moj stav mogao utjecati na birače, jedva mogu utjecati na vlastitu obitelj, na suprugu, a kamoli da bi nekakav Jukić, time što će reći o nekom političkom čelniku, mogao utjecati na birače. Smatram da je Plenković vrlo sposoban i kvalitetan; ulijeva povjerenje i uspijeva relaksirati političku scenu unutar vlastitih redova, a onda je i Milanović pokraj njega drukčiji. Ako dođe na čelo Vlade, čini mi se da od toga čovjeka neće biti zazora ni straha.
Uglađen je i pristojan demokrat. Neki ga smatraju preliberalnim za HDZ. Čini mi se da, unatoč tom liberalnom, on nije izgubio osnovne stavove koje zagovara njegova stranka, a to je odnos prema nacionalnom i tradicionalnom. Mislim da u ovom kratkom vremenu ne bi mogao prodati laž o sebi kao nositelju osnovnih HDZ-ovih ideja i stavova. Ne mislim da je dobro to što se Plenkovića i ostale naziva „bruxelleskim dečkima“ jer se time želi reći da nisu dovoljno spremni za borbu i da se neće snaći kad iz „bruxelleskih salona“ dođu u oporu realnost. Ne mislim da se Plenkovića i druge „bruxelleske dečke“ može svesti na tu razinu.
No s obzirom na njegovu osobnu pozadinu, je li Plenković dovoljno socijalno osjetljiv ili ništa još o tome ne možemo zaključivati?
Ne mora značiti da je samo socijalno osjetljiv onaj tko je prošao razne faze teškog života. Imali smo i takve ljude, a bili su socijalno neosjetljivi. Socijalna osjetljivost nešto je više od vlastitog iskustva. Ona je najčešće izraz strukture ličnosti i ne bih strepio od pomanjkanja socijalne osjetljivosti kod Plenkovića. Imate bešćutne ljude koji su izašli iz velike bijede, a s druge strane imate one koji su od samog početka imali sve i imaju ugrađen instinkt za dobro i žele pomagati drugima.
Milanović je u najmanju ruku vrlo kompleksna osobnost...
Milanović je vrlo sposoban čovjek, ali ima svoje mane koje može kontrolirati kad hoće i kada uloži veću energiju. To se vidjelo u debati s Plenkovićem, ali i barem u polovici njegovih istupa u prethodnim izborima. Milanović ima dovoljno pameti da može sagledati što je u danom momentu dobro, korisno za njega i njegovu stranku, ali u trenucima kad mu kontrola popusti može napraviti sebi i drugima nevolje. Jedna od njegovih najgorih izjava, a ne znam baš je li to i njegov stav, jest “mi ili oni”. Ta je izjava i politici i društvu nanijela veliku štetu. Nema “mi ili oni”! Postoje razlike i u društvu i u politici, ali one se ne smiju do te razine zaoštravati.
Foto: Robert Anić/Pixsell
Unatoč teškom stanju u zemlji, na izborima još uvijek apstinira prevelik broj birača . Je li to znak političke depresije građana koji misle da se ništa neće promijeniti nabolje ili neodgovornosti?
To je slojevito pitanje. Građani koji apstiniraju na izborima mogu se podijeliti u najmanje dvije, tri, a možda i više skupina. Određeni broj ljudi ne zanima se za politiku i ne izlazi na izbore. Druga skupina misli da političari neće ništa dobro učiniti pa ne žele u tome sudjelovati. Treći, a nije riječ velikom broju glasača, mada mogu znatno utjecati na druge, ne idu na izbore zbog vlastitog narcizma jer, misle, što će glasovati za nekog tko je minoran u odnosu na njih. Uz to postoje i stavovi koji lako postaju demagogija, da su svi političari isti pa svejedno je za koga ćemo glasovati – ne želim doprinositi da netko ima natprosječnu plaću...
Možemo li govoriti o zdravom društvu ako je većina politički korektna do te mjere da govori samo ono što od njih okolina očekuje, da se ne usuđuje iznijeti na pristojan način stav kojem se neće pljeskati?
Prešućivati i ne reći javno što treba reći znak je kukavičluka, osobito ako imaš znanje i neku poziciju, ali može biti i znak ludosti jer nema smisla poginuti u prvoj bitki. Također mora biti mudar i onaj koji vrednuje prešućivanje i neprešućivanje. Oni koji nisu dovoljno mudri nisu u stanju vrednovati onoga koji im kaže da čine ludost i idu u vlastitu propast.
No, s druge strane pitanje je tko danas govori svoju istinu, bez dlake na jeziku? Samo ekstremisti. Ljudi su po strukturi ličnosti, svjetonazorima, stavovima, odnosu prema određenim vrijednostima, drugim ljudima, svom narodu, državi, više-manje raspoređeni po Gaussovoj krivulji. Ekstremi i ekstremisti na jednoj i drugoj strani su slični. Zato su najbliži jedni drugima ortodoksni komunisti i fašisti. Oni se međusobno hrane, s tim da su kod nas, u ovom momentu, čini mi se, glasniji zagovornici ekstremne ljevice koji radikaliziraju i „umjerene“ ljevičare.
Zašto u društvu u kojem vlada kriza pristojni šute, a agresivni buče, pa se u toj buci više ne zna što je istina, što laž?
Najglasniji su bešćutni ljudi koji misle samo na sebe, oni koji žele ostvariti dobit, riješiti određeni „problem“ odmah i sada bez obzira na to kakve će to posljedice imati na druge, jer drugi su za njih nevažni. Oni galame, viču, zahtijevaju, a pristojan čovjek od takvih ne može doći do riječi.
Britanski psihijatri i psiholozi lani su ustvrdili da je neoliberalizam toksičan za mentalno zdravlje. Slažete li se s tim?
Neoliberalizam je opasan, i kao ideologija i kao praksa, jer polazi od bešćutne teze da prostor za djelovanje treba otvoriti samo sposobnima, i to vrlo sposobnima, neka oni žive, a drugi, manje sposobni, neka rade što hoće, neka propadaju! Jedna od neoliberalnih teza je liberalizacija droge – neka se drogira tko hoće, pa neka i propada kao ovisnik – zašto da se mučimo s njim... Nije to daleko od teze da su nam stari samo teret jer su neproduktivni pa je bolje da ih i nema… Ljudi po potencijalima nisu jednaki, ono što može jedan, ne može drugi.
Zašto bismo od svakog tražili da bude pametan, hrabar, lijep, bogat i perspektivan. Neoliberalizam traži od ljudi da budu nadljudi i dovodi u nepovoljan položaj većinu jer nisu nadljudi. Oni u neoliberalnom društvu stalno strepe hoće li imati posao, hoće li moći izdržavati obitelj, hoće li moći djeci kupiti knjige i platiti režije... Zato je na zapadu sve veći broj oboljelih od depresije i ovisnika. Iako i kod nas ima dosta zagovornika neoliberalizma, a vidljiv je i njegov utjecaj na društvo, čini mi se da još u tom smislu nismo ugroženi. Naši problemi više su posljedica drugih stavova i ideologija.
Naši su građani ispod prosjeka EU po sreći i zadovoljstvu životom. Koliko sreća ovisi o blagostanju države, a koliko o naporima pojedinaca da se sam izbori za nju?
Teško je definirati sreću. Za nekog je sreća imati „kruh svagdašnji“, a za drugog jednomjesečno krstarenje po Mediteranu. Zadovoljstvo građana nije posljedica bogatstva, nego niza okolnosti u kojima se živi. Zadovoljniji će biti onaj tko ima manje, ali živi u toploj obitelji koja mu daje sigurnost, koji je u okružju mira i suradnje sa susjedima, onaj koji zna tko je, odakle je i kamo ide…
U nas je na nezadovoljstvo ljudi utjecao rat i poratna situacija u kojoj su mnogi ostali bez posla i egzistencije, dok su drugi drpili golem novac. U takvoj situaciji dolazi do rezignacije i stava da se ne isplati biti pošten i radin jer lopovština prolazi. Ta rezignacija dovodi do bezvoljnosti – gubi se motivacija i volja da se bilo što čini jer prevladava stav da se ništa ne može promijeniti.
Milanović je sposoban jedino za uništavanje države Hrvatske i za svađu. Ako je on sposoban onda neka nam dragi Bog pomogne.