Teatrolog, redovni profesor Akademije dramskih umjetnosti u mirovini, dr. Vjeran Zuppa kao da je oduvijek ljevičar i socijaldemokrat. Zna govoriti kako “apstinira od stranačke politike” u kojoj je bio sa dvojicom najpoznatijih, Ivicom Račanom i Mikom Tripalom. Pripada značajnoj skupini svjetskih lijevih intelektualaca koji redovno ulaze ulaze u sukobe sa svojom strankom zbog vječite razlike između principa i pragmatike. U Zuppinom slučaju problem je bio u dilemi što SDP treba biti, stranka ljevice ili stranka lijevog centra. Napustio je SDP još dok je i Zdravko Tomac bio u stranci.
:: Sedam godina je od smrti Ivice Račana. Tada Vas je javnost doživljavala kao neku vrstu sive eminencije SDP-ove kulturne politike.
Istina je da sam 1999., da tako kažem, sasvim “na svoju ruku”, napisao “Bilježnicu” kao neki nacrt za “kulturnu politiku RH 2000-2004”. Bio je to, intimno, neki moj odgovor na tvrdnju Branimira Donata da je svaka planirana kulturna politika besmislena, a da je uvjet kulturnog razvoja jedino u jakoj kulturnoj osobnosti ministra kulture. Objavljena je, najprije, bila u “Zarezu” (br. 23). Član SDP-a nisam bio od 1993., a zbog svađe na predsjedništvu stranke oko nacrta novog stranačkog statuta.
Dakle, taj tekst nitko nije od mene naručio, nego me, eto, nekoliko Donatovih rečenica na njega potaknulo. U kulturnoj javnosti je, zaista, izazvao priličan interes. Sastanci PEN kluba, likovnjaka, simpozij na fakultetu Političkih znanosti, članci u tiskovinama, pretisci, prijevodi. Čak i dolazak novinara BBC-a radi razgovora sa mnom na tu temu. Nemam nikakav osjećaj da sam ikada bio “siva eminencija” SDP-ove kulturne politike. A niti bi Račan ikome otrpio takav status, bilo u stranci, bilo njoj “iza leđa”.
:: Možete li usporediti to vrijeme sa sadašnjim?
Nedavno sam čuo da je u tom vremenu Račanove vlade sve bilo lakše. Čuo sam i to da je u onom vremenu, a koje se često naziva i “zlatnim dobom Teatra&TD”, i meni bilo daleko lakše voditi taj teatar. Jer je bilo daleko lakše, tadašnja politika je na kraju obustavila financiranje ITDea, dok ne odem od tamo, jer i nakon dvije godine pritiska “odozgo” nisam htio “dobrovoljno” skinuti s programa Brešanovu “Mrdušu” i Novakove “Mirise”. No, to je, zapravo, sada već ustaljena formula onih političara, državnih administratora, javnih djelatnika… koji svoju nesposobnost i aktualne neuspjehe, prvenstveno “objašnjavaju” teškim utegom vremena koje je, eto, baš njih dopao.
Vrijeme Račanove vlade i Mesićeva predsjednikovanja bilo je teško i opasno vrijeme. Da, na primjer, Mesić nije onako brzo i odlučno spriječio “generalski puč” ne znam niti zamisliti što bi šarenolika Račanova lijeva, ali široko koalicijska vlada, znala - da ne kažem: mogla - učiniti. Račan je, pak, takvu vladu, jer je on bio strpljivi, izuzetni politički tehničar, uspio dovesti do kraja mandata, zapravo, kao manjinsku. Račanovo “odlučno možda” učinilo je daleko više za hrvatsku demokraciju nego odlučno svašta njegovog stranačkog nasljednika. Račanovu vladu i Mesića, nakon generala Tuđmana i njegovih, puk je, s većinskim olakšanjem, dočekao. Potom stiže Sanader, HDZ i njihova pučka kuhinja. O Sanaderu ne bih više ništa niti onda kada pravosuđe bude odradilo svoj posao. Na sreću dolazi i predsjednik Josipović. S velikom podrškom i onda a i danas. I ova - a teško mi je to reći - lijeva, “kukuriku”, vlada bila je dočekana sa sličnim većinskim olakšanjem. Bojim se da će s takvim olakšanjem biti i ispraćena.
Uteg vremena opet je glavna isprika, a Karamarkova i Bozanićeva pučka kuhinja, pri tom, radi kao nikad. Nada za sve i svakog od nas ipak ostaje. Premda je gotovo svedena na onaj Lecov mračni optimizam: “Već sam pomislio da sam dospio do samog dna kada sam začuo kucanje s druge strane.”
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
:: Kako ocjenjujete mandat ministrice Andree Zlatar?
Andreu Zlatar poznajem već dugo, dugo vremena. Ona je izuzetna i izuzetno moralna osoba. Sjajan intelektualac, pisac, sveučilišni profesor, znanstvenik. Zastupao sam javno i na pismeno to da upravo ona bude ministar kulture. Na Vaše pitanje mogu odgovoriti jedino ovako: Ja bih dao ostavku.
Vjerujem da bi to učinila i ona da je, kojim slučajem, vanstranački ministar.
:: Tko je po Vašem mišljenju bio najbolji hrvatski ministar kulture?
Dr. sc. Antun Vujić. Ostalih se jako rado ne sjećam.
:: Kako ocjenjujete mandate Bože Biškupića i Jasena Mesića?
Molim?
:: Kakva bi ministrica mogla biti Anja Šovagović ukoliko HDZ pobjedi na parlamentarnim izborima i pozove je u svoju Vladu?
Gospođa Anja Šovagović-Despot odlična je glumica i sasvim pristojna spisateljica. To je sve što o njoj želim reći. U načelu: u stranci politički besperspektivnih svakome je makar ta perspektiva osigurana.
:: Raspisano je čak desetak natječaja za intendante i ravnatelje hrvatskih kazališta, je li to smjena generacija ili nešto drugo?
Vidim da su svakakva imena u igri, ali vidi se i to da je svašta u igri. Ima, dakako, imena koja mi se čine kao sasvim logični kandidati i, nadam se, sasvim mogući izbor. Najlakše bi bilo reći da se radi o generacijskoj smjeni, ali je u nekim slučajevima riječ o zamjeni. Recimo: s konja na magarca i obratno. Dakle, o uobičajenoj, u nas, političkoj “rotaciji” kadrova. Najveći interes tzv. kulturne javnosti vlada, naravno, za mjesto intendanta u HNK Zagreb. Po svoj prilici, a nakon strašne polit-trakavice s Ministarstvom kulture, umjesto intendantice dobit ćemo intendanticu. Grad Zagreb je, naime, uvjetovao da to bude Dubravka Vrgoč zbog svih njenih uspjeha u ZKM-u. Vrgoč se premišljala, pa se, ipak, domislila i kandidirala.
E sad. Dolaze ozbiljni glasovi da je program D. Vrgoč izuzetno loše napisan, dočim da je program njene protukandidatkinje Sanje Ivić, aktualne vršiteljice dužnosti intendanta, u svim potrebnim elementima napravljen vrlo dobro. Ako s takvom vrstom “podvale” Grad nije računao, možemo li onda računati i s novom serijom izbora za časno Miletićevo mjesto? Ili dok Ministarstvo, recimo, ne prizna Gradu da je loše ipak bolje, ili da je bolje ipak loše, a čime bi zakonopravno onda sve bilo zadovoljeno i Vrgočica bi mogla biti izabrana.
:: Ali što se to događa sa svim tim intendaturama? Pa i u Splitu se nešto oko toga događa.
Pa kada je već riječ o mjestu i ulozi intendanta mogu se, dakako, dotaknuti i tzv. splitskog teatarskog slučaja. Prvenstveno toga kako su se razne unutarnje, a potom, naročito zagrebačke, blogerske psiho-delije sručile na aktualnog intendanta HNK Split Tonča Bilića.
Nakon što je predsjednik Radničkog vijeća HNK Split gospodin V. Santrač razaslao na sve moguće adrese zapisnik njegove XXII sjednice (veljača o. g.) s motom: “Samo za zaljubljene u kazalište i pravnu državu” a s upozorenjima kao što su “Čitanje ovoga teksta može ozbiljno ugroziti Vaše predodžbe o kazalištu” ili “Čak i razgledanje stvara izrazitu razdražljivost. Nemojte nastavljati!”, taj službeni zapisnik s ovim komentarima “razgledali” su, uz obligatni Teatar.hr, još i brojni blogeri, pak se bogme i “razdražili”. Nakon što su - na mah - prihvatili Santračevu tvrdnju da je “HNK Split u raljama Tonča Bilića”, pa je njihova hajka potrajala, nekako se ona počela razvlačiti i stišavati.
Međutim, nedavno je u “Slobodnoj Dalmaciji” objavljen intervju s gospođom V. Lončar, “znanstvenicom, eksperticom kulturnog menadžmenta, TQ trenericom, e-laerning tutoricom, blogericom s područja kazališta i kulture, ravnateljicom obiteljskog (obiteljskog, dodao V. Z.) kazališta Mala scena, glumicom”, iz kojega je postalo, rekli bi naši stari, sasvim razvidno u kakav to “društveni” kotao čovjek može upasti i što ga na mjestu intendanta može dopasti, kad ga, na primjer, Sve-To, a po redu nabrojeno, dohvati.
Sve-To je intendantu Biliću kazalo da “nema pojma ni o drami ni o baletu”. Sve-To je Biliću kazalo da je, zato jer “ne zna ništa o drami”, ovu “dao nezainteresiranom poslušniku Žarku Radiću”. Sve-To je Biliću kazalo da “njega zanima samo vlastiti interes”. Sve-To je Splićane pozvalo: “Građani Splita, zašto to trpite?” Sve-To je Biliću kazalo da “svi mi zapravo znamo da mu dramu zapravo vode Vjeran Zuppa i Mani Gotovac”. Kao “vanjski savjetnici”, dakako, “plaćeni”.
Sve-To znanstveno, ekspertno, trenersko, tutorsko, blogersko, glumačko, vlasničko, ravnateljsko, uspjelo je tu kazati samo jednu točnu stvar. Onih sramotnih kao što je pljuska “poslušniku” Žarku Radiću, daleko više. Točno je, naime, to da sam od početka mandata intendanta Tonča Bilića njegov “savjetnik”. Međutim, jedini. Njega sam upoznao prije dva ljeta u Grožnjanu, baš u vrijeme samog natječaja za mjesto intendanta, kada mi je tu eventualnost i ponudio. To sam Biliću i danas zato jer tako kompetentnu osobu nisam ni izdaleka vidio, u zadnjih tridesetak godina, na mjestu intendanta. S izuzetkom Žorža Para u Zagrebu, a Ivice Restovića u Splitu. Što se direktora drame Žarka Radića tiče prava je sreća za splitski HNK da je to pristao biti. Točka. I sad, dvije stvari. Prvo. Kada se netko predstavlja kao Sve-To manje je važno primijetiti, a ona se upravo iz teksta jako dobro vidi, konfuziju identiteta.
Drugo. Važnije je ustanoviti da se s konfuzijom identiteta upada i u konflikt raznih interesa. Od privatnovlasničkih pa do, recimo, privatnih blogerskih. Dok su ti interesi, makar nekako, “interiorizirani”, onda ajde-de. No, jako ih je teško držati na uzdi. A kada su “ekstoriorizirani”, tada na njihovom “društvenom” drumu stradava tko već podleti. U jednom davnom tekstu Antun Šoljan je svoju polemiku sa Šuvarom započeo, a toga se često, pa eto i ovom prilikom, sjetim, rečenicom: “Nije meni do toga što je Šuvar, nego zbog toga jer ih je mnogo”.
:: Može li se govoriti li o miješanju politike u rad kulturnih institucija?
Izbor ljudi na svim vodećim mjestima u kulturnim i umjetničkim ustanovama ne da se niti pomisliti bez miješanja politike, odnosno političkoga “kadroviranja”, a prvenstveno zbog stalnog balansiranja međustranačkih interesa. Često bude i sasvim bezočnih “kadroviranja”. Zadnji takav primjer koji mi pada na pamet bila je doskorašnja direktorica KIC-a.
Foto: Duško Jarmaz/PIXSELL
:: Ima li HDZ kulturnu politiku?
Zapravo ne znam. Međutim: “zna se” da znanstvenu politiku ima, makar u nacrtu. Slučaj gospodina Brkića potaknuo je gospodina Karamarka da stranački stav prema znanosti i prema akademskoj zajednici zacrta svojom izjavom: Pa zna se da su sve diplomske radnje kopije i kopije kopija. Utješno je u toj ružnoj izjavi jedino to, da ako su sve diplomske radnje takve, onda je valjda takva i ona Karamarkova.
Potaknuta Karamarkovim tankim stavovima kojima štiti Brkića, nastala je, možda, i nedavna blogerska, puno složenija, poruka: “Policija je nedavno izdala priopćenje građanima da pripaze na ispite i diplome koje kupuju jer postoji mogućnost da su krivotvorene”.
:: Da li je svjetonazorska podjela Hrvatske stvarna ili stvorena za dnevnopolitičke potrebe?
Svjetonazorske podjele svugdje postoje i svugdje su one simboličke vrijednosti koje dovode do tih podjela duboko ukorijenjene. U čemu i zbog čega, to dakako varira od svijeta do svijeta, pa zatim unutar svakoga od njih itd. Svjetonazorska podjele u Hrvatskoj su naravno stvarne. No, moram reći da su one, već oduvijek, prvenstveno tribalne. Ili ako hoćete, kultne.
Naime, većina naših političara u prethodnim režimima, pa tako i danas, nastala je poput vračeva. Odnosno: kao neki ljudi koji su se iz plemenske, tj. narodske mase izdigli po nekim svojim “duševnim” svojstvima prikladnima za usvajanje magijskih tehnika političkog čaranja. Sve se to može sada provjeriti na licu mjesta. Na tv-prijenosima sjednica Sabora.
:: Kakve posljedice ima daljnja bipolarizacija političke scene?
Nisam politolog pa bih mogao, na tu temu, tek nešto “čarati”. A upravo time bih se samo, dakle, dramatično i ružno sasvim približio upravo liku i ulozi velike većine naših političara. Jedino što bih mogao u tome smjeru reći to je da bih volio vidjeti pojavu novih političkih stranaka koje se, dakako, ne bi odmah sklonile pod kišobran Karamarkovog skupljanja sve moguće i nemoguće desnice. Naravno, niti pod kišobran sad ovih sad onih, okupljanih s druge strane hrvatske političke scene. Ali europske političke prakse i njihove činjenice u pogledu ustaljene izborne klackalice su takve da nepobitno i smjesta raspršuju ovakve, pa da kažem onako kako se to obično i kaže: puste snove.
:: Čeka li nas radikalizacija i jačanje ekstremizma na desnici?
Na to pitanje sam, u posljednje vrijeme, već morao, u više navrata odgovarati. Ono je izuzetno važno. Razlozi za radikalizaciju i za jačanje desnice stalno su tu, samo oni nisu uvijek jednako na snazi. Kako su doista teško uklonjivi, a naši političari su tu bili i ostali potpuno pasivni, njihovi dubinski sadržaji se ocrtaju kad god ogorčenost našom demokratskom svakodnevicom i njezinom pustoši uhvati šire razmjere. Da se ne bih na veliko o tome ponavljao, pokušat ću ukratko navesti neke od momenata koji su uvijek tu ukoliko je radikalizacija naše političke situacije u pitanju.
Jedan veliki, suvremeni njemački filozof napisao je: “Od 1945. …mi smo tetovirani neospornim užasom.” Dobro. Hoćemo li, s pravom, htjeti makar nešto ublažiti užase naše tetovaže, morat ćemo ipak u Jasenovcu i Jazovki, u progonu Židova, Golom otoku, rasnom zakonu, suđenjima Stepincu, pa Tinu Ujeviću, pa Vladi Gotovcu… prepoznati tek neke od crta kojima smo premreženi. Crte, kojima smo - u tzv. novijoj hrvatskoj povijesti - bolno i ružno, strašno komplicirano istetovirani. Reći ću, rječnikom tog istog mislioca, da je i “udžbenička Hrvatska” (historičarska, politološka, pravopizdžijska…) stalno pridonosila i našoj, a uvijek prisutnoj, “kliničkoj Hrvatskoj”. A konstitutivnu slabost naših političkih stranaka dade se i ovako opisati. One nacionalizmom idu protiv nacizma. Konzervativizmom protiv fundamentalizma. Populizmom protiv socijalizma. Itd.
Nadalje: naše političke stranke se prvenstveno svojim neprekidnim saborskim i drugim međusobnim obračunima obraćaju narodu. Od toga i od sirotinjštine od koje živimo, dakle, samo smo na korak od bjesnoće narodske. Klasične i povijesno dobro poznate rabis nationales.
:: Kako komentirate rast desnice u Europi?
Jednostavno. Neuspjehom ljevice. A o tome bi ozbiljni razgovor tek valjalo povesti. Ali s nekim drugim, a ne samnom. S dr. sc. Antunom Vujićem, na primjer.
:: Je li Putin samo velikoruski državni vođa ili opasnost za mir?
I jedno i drugo. Putinove planove o stvaranju jedne nove “velike Rusije” nedavno je vrlo zanimljivo i otvoreno iznio jedan Putinov donedavni savjetnik. To što se dogodilo i što se događa s Ukrajinom pripada, naravno, upravo tim planovima.
:: Ljevica je u Francuskoj izgubila sve gradove osim Pariza. Slično je u većem broju europskih zemalja. Što se događa sa ljevicom u Europi?
Ne sve. Nego gotovo sve. U “Le Mondu” piše veliki broj gradova. Što se tiče samog Vašeg pitanja ono je u Europi u stalnom opticaju. “XXI. stoljeće: svijet bez ljevice” i “Obnova ljevice”, dva su naslova, odnosno dva su nasuprotna temata koja uglavnom tamo dominiraju. Jedan od najzanimljivijih, pa i najdramatičnijih, a ukoliko smijem to reći, i znanstveno najobjektivnijih pristupa problemima ljevice, našao sam kod Zygmunta Baumana, jednog od europski najznačajnijih, prvenstveno, sociologa.
Na primjer, Bauman kaže kako već odavno postoje dvije ideje o novoj izgradnji ljevice. Prva bi bila sadržana u tome da ljevica treba sličiti desnici. Međutim, s obećanjem da će to “u nadmetanju” s njom raditi bolje od nje. Sve u skladu sa Schroederovom lakonskom postavkom da “postoji samo jedna ekonomija, bolja ili lošija”. Želim odmah reći da mi se čini kako aktualna vlada, a posljedično tome i naša saborska ljevica radi upravo po toj recepturi, koju Bauman analizira i koju pokazuje kao sasvim “pogrešnu”.
Druga bi bila sadržana u ideji da se svi nezadovoljnici okupe u tzv. “koaliciju duge”, te će se pod tim nebeskim svjetlosnim fenomenom, kao pod svojim kišobranom, “roditi jedna moćna politička snaga”. Dakako, da Bauman i tu soluciju smatra potpuno promašenom. Staru radničku klasu smatra jednim od izvora konzervativizma uz opaku dosjetku o svijetu koji nadolazi. Kaže da će u skoroj budućnosti u novim industrijskim pogonima uskoro biti samo jedan uposlenik i pas. Naime: “ Čovjek će biti tamo da psu dade jesti, a pas će tamo paziti da čovjek ništa ne dira.” Bauman stoji na stanovištu da ljevica “ima još uvijek mogućnost da sačuva i konsolidira svoj identitet”. Ta je mogućnost jednim važnim svojim dijelom vezana i uz Kulturu.
:: Prošlo su dvije-tri godine otkako je Milanović retorički pitao “Tko je Vjeran Zuppa?”. Koliko se današnji predsjednik SDP promijenio od tada?
To njegovo pitanje me prati gotovo u svim ovakvim intervjuima koje sam u tome periodu dao. Učinit ću si veliko zadovoljstvo, a nadam se i Vama, da budete prvi list u kojemu sam uzvratnu analizu gotovo sasvim izbjegao.
:: Kako komentirate Milanovićeve riječi koji kaže da je njegova Vlada bolja od Račanove?
Smatram da je riječ o potpunoj političkoj nekorektnosti, netočnosti i oholoj minorizaciji koja prije svega nema blage veze sa osnovnim činjenicama vremena (plural!).
:: Je li SDP doista drugačiji i bolji od HDZ-a kako misli Milanović? Ili su obje najveće stranke iste, jer sada i SDP ima svoje afere?
Ako se politički uspjeh sad već broji po kriteriju broja afera, onda je cijela naša parlamentarna demokracija, prosto-priprosto, jedna velika afera demokracije.
>>'Odnos prema Jugoslaviji bitan je u definiranju hrvatske ljevice'
>>'SDP treba novi program, a Plan 21 trebamo revidirati'
Račan odlučno možda, Milanović odlučno svašta, a kad se sve skupa zbroji to je odlučno ništa.