Iskustvo nas uči da je kapitalizam nemoguće mijenjati iznutra. On nije sustav spreman na dobrovoljnu i radikalnu karakternu mijenu, nego tek na taktičke korekcije koje stvaraju iluziju promjene da bi sve ostalo isto. Bit kapitalizma jest u neravnopravnosti i on nije najviši stupanj razvoja ljudskog društva, nego tek model koji je pokazao najveću efikasnost u očuvanju razlika među ljudima. Zato kapitalizam nikako ne treba podcjenjivati niti mu olako zamišljati smrt, jer njegova sposobnost prilagodbe jamči neslućenu fleksibilnost u produljivanju agonije. Za razliku od boljševizma, koji je stvari uređivao dekretima “od sutra tako i tako”, kapitalizam si lukavo nikada nije dopustio da otvorenom subordinativnom snagom rješava stvari, već je sve radio korak po korak, zamotavši svaki potez u celofan slobode. Njegova najveća pobjeda jest što nas je sve uspio uvjeriti da je on naš izbor, te da je samim time i društvo izbora. Kako svijet kapitalizma funkcionira vidimo i na našem primjeru, ali i na primjeru zemalja koje su proteklih godina postale sinonim za krizu.
Stjecajem okolnosti, kada se malo bolje analizira, riječ je redom o zemljama mediteranskog kruga pa mi se ponekad čini da je i kriza kao kontrolirani proizvod tek osveta sjevera zbog milenijskih frustracija prema Sredozemlju koje je danas opustošeno, ratovima premreženo, opljačkano, naftom okrvavljeno i krizom devastirano područje iz kojeg ljudi prvi put u povijesti bježe u – hladnije krajeve. Hrvatska je nekad geostrateški bila na rubovima civilizacijskih tektonskih ploča. Danas je samo naizgled primaknuta unutrašnjosti onoga što zovemo europskim političkim krugom. U stvari u aktualnoj cyber geostrategiji tek smo hipertrofirana povijesna jeka na političkoj splavi koja pluta od vala do vala. Osluškujemo događanja uokolo, očekujući čudo spasa posuđujemo tuđe modele, i ne pokušavajući pronaći vlastiti.
Ono što doista ne razumijem jest strah od svijeta nasilja, jer kakav je ovo svijet u kojem danas živimo ako nije nasilan
Tako bi nam i Grčka trebala, odjednom, biti uzor u strukturiranju ljevice, premda bismo od Grka puno više mogli naučiti u strukturiranju, recimo, vojne hunte. Uostalom, cjelokupna filozofija demokracije kao nekog grčkog fenomena nije bila ništa drugo do model koji je u jednoj fazi trebao produljiti vijek robovlasništvu, da bi logikom prilagodbe i strpljivošću vremena doveo sve nas do kapitalizma. Istina koja se u hrvatskom društvu konačno mora izreći jest da kapitalizam neće pozicije vlasti i moći prepustiti bez borbe niti će do jednakosti među ljudima doći polaganom promjenom svijesti. Svaka politička snaga koja se jednog dana pojavi u Hrvatskoj, a koja će se iskreno i odlučno boriti za rušenje kapitalizma morat će to činiti izvan ustaljenih političkih pravila, na neočekivanim mjestima i društvenim frontovima, nepredvidljivim metodama, ne prihvaćajući nametnuta pravila igre i izmišljene i zatupljujuće regule političke korektnosti, suludih institucija i procedura, nepostojećih autoriteta i lažnog morala.
Najvažnije je da takva stranka već na početku djelovanja mora shvatiti da će njoj predizborna kampanja trajati neprekidno i da svaki potez može značiti novog čovjeka na njezinoj strani. Ona se ne smije boriti za glasače, nego se mora boriti za ljude i mora u potpunosti izokrenuti političku paradigmu u kojoj se rješenja traže u postojećem sustavu. Takva stranka, koja kod nas još ne postoji, odmah mora radikalno osporiti legitimitet establišmenta, da bi mogla i pomisliti vratiti dignitet pojedincu. Ona ne smije graditi svoju opozicijsku poziciju, nego mora graditi paralelni sustav. Znači li to da bi nas rastuća snaga moguće nepopustljivosti i korištenje svih oblika borbe mogli dovesti do sukoba i krvi? Ne nužno i neizostavno, ali se ideja neizbježnog nasilja stalno podgrijava da bi se spriječila i pomisao na pravdu i promjene.
Ono što doista ne razumijem jest strah od svijeta nasilja, jer kakav je ovo svijet u kojem danas živimo ako nije nasilan, ako nije okrutan, ako ne daje masovne otkaze ljudima ne samo na njihovim radnim mjestima nego im otkazuje i elementarna prava na život. Zar je kapitalistička sila kao ozakonjeni okvir prihvatljivog prekomjernog granatiranja i garantiranja logična, a radnička revolucija isključivo nasilno iživljavanje? Koliko je krvi proliveno u ratovima za očuvanje kapitalizma i koliko te iste zle krvi žubori među nama i ne dozvoljava da se doživimo jednakima i nedjeljivima. Uostalom, i nije nužno da ispravljanje nepravde završi prolijevanjem krvi ako prebogata manjina, u svijetu koji je navodno naš zajednički, i bogatstvo tog velikog i našeg svijeta dobrovoljno podijeli s onima koji nemaju ništa.
