Deset tisuća godina ljudski rod vlastito moralno tkanje temelji na izboru između dobra i zla. Religija, filozofija, književnost, glazba, predaja, bajke i basne, odgoj, ratovi koji su se vodili, pjesme koje su se pjevale, sve ono što je trebalo pomoći u pametnom oblikovanju cijele vrste, nastalo je na ekskluzivitetu vječne borbe dviju, naizgled, krajnosti unutar kojih su se taložile nevjerojatne devijacije u opravdavanju izbora. Problem i jest nastao u trenutku kada je zlo postalo arbitrarna kategorija, ponajprije unutar religijskog sustava, gdje je Bog mogao postati zaštitnikom dobrog zla budući da ni vrag nije ništa drugo no pali anđeo, dakle u biti božansko biće koje se našlo na krivom putu.
Time su krivovjernici postali lakim metama ne samo za nužan preodgoj nego i za moguću eliminaciju kad već za privođenje na pravi put nije bilo vremena i, možda još i važnije, strpljenja. Dobro i zlo postali su dvovisinski razboj na koji se razapinjao čovjek od trenutka kada je već spomenuta arbitrarnost uvelike zamutila očitost izbora, pri čemu je buka parola poput “heroj, a ne zločinac” i “zločinac, a ne heroj” prestala ovisiti o istini. I umjesto da stalno iskušavanje brusi moralni integritet ljudske vrste, prikladnost upotrebe zla u dobre svrhe dovela nas je do toga da će u sljedećih deset tisuća godina čovjek morati birati između sigurnosti i slobode. Nova moralna paradigma neće biti slučajna, nego pomno planirana i naizgled logična posljedica globaliziranog svijeta u kojem se od pojedinca neprekidno traži odricanje u ime općeg dobra.
De Tocqueville je bio u pravu
Pa da biste mogli bez straha sjediti na svojim radnim mjestima, u autobusima koji vas voze do tih radnih mjesta i u domovima iz kojih putujete na radna mjesta, morat ćete dobrovoljno pristati na kontrole, premetačine, snimanja, praćenja budući da je to za vaše – dobro. Sustav u kojem će sigurnost postati dobro, a sloboda (nužno) zlo, logična je posljedica fleksibilnog tumačenja naizgled vječne mogućnosti izbora koja je stavljena pred nas iako, ako ćemo pravo, ona ne postoji. Čovjek, jasno, može činiti zlo, što sustavno i radi, ali zar se to, osim religijskom matematikom, može ikako opravdati kao stvarni izbor. Uzbuna je, zapravo, trebala zatrubiti na prvu pojavu tumača dobra i zla, kao da se taj ponor razlike ne može vidjeti golim okom. Ipak, da bi čovjek bio prisiljen dobrovoljno se odreći slobode najprije mora biti doveden u takvo stanje socijalne razmrvljenosti koja će unutrašnju egzistencijalnu nesigurnost dovesti do puknuća.
Onda se stvar garnira fantomskim vanjskim prijetnjama i stvarnim i zastrašujućim nasiljem koje će vizualnom nepobitnošću do kraja homogenizirati strah. De Tocqueville je zato bio u pravu kad je upozorio da “primjeri nasilja koji prijete demokratskim državama nisu nalik ičemu što je ikada postojalo”, ali ne samo zato da bi nasilnici iskazali mržnju prema slobodi našeg načina života nego i da bi planeri odricanje od te slobode prikazali kao našu slobodu. Manipulacija slobodom i jest moguća isključivo unutar demokracija. Totalitarni sustavi nemaju potrebu stvarati formu slobode budući da je njihov jedini zadatak da “surovosti koja se krije u našim instinktima fanatizam postane kamuflažom”, kako je to napisao Bertrand Russell. Pa su se neki već požurili definirati „totalitarnu demokraciju“ premda se meni više čini da se politički fabrikat koristi tek da bi se u okviru demokratske forme razvijala totalitarna svijest. Za njezino bujanje najvažniji je privid, ne činjenica. I zato sve ovo danas oko vas nije ništa drugo no privid mogućnosti odabira. Stvarni društveni procesi odvijaju se izvan vašeg demokratskog puškometa. Situacija se može usporediti s društvenim mrežama, medijem lansiranim za kriptointelektualni kukavičluk, platformi na kojoj će se milijuni dokonih uključivati u besplodne rasprave samo da se ne bi promijenilo – ništa.
Jer objektivan društveni doseg društvenih mreža bit će kriptonit pravom društvenom angažmanu, pri čemu će imati snažnu potporu tradicionalni medija koji su u podrivanju slobode otišli i dalje pa je „riječ novosti izgubila staro značenje činjenica koje bi čitatelj trebao znati, a dobila novo značenje činjenica ili izmišljotina koje bi ga mogle zabaviti“. Stvarnost je tako relativizirana, dobro i zlo lako mogu mijenjati mjesta, sigurnost i sloboda nisu integralni dijelovi logičnog dobra, nego suprotstavljene varijable u prividu izbora. Jedina utjeha u cijeloj priči trebala bi biti da ćemo se, između pucnjeva i eksplozija okrutnih atentata, sretni u svojoj sigurnosti odricati slobode.
Da, neobičan je taj Večernji list. U predizbornoj kampanji je bio posve naklonjen gubitniku Josipoviću. Valjda je imao više novca za kampanju. Ipak jedan dnevni list ima cijenu.