Prije nekih dvanaestak godina, dok je Dražen Budiša još radio u izdavaštvu, nakon što je više-manje dovršio svoju političku karijeru, došao mu je Hrvoje Kačić, sveučilišni profesor pomorskog prava i godinama hrvatski pregovarač o razgraničenju sa Slovenijom. Kačić je pripremio svoju novu knjigu, pa je u razgovoru s Budišom otkrio kako je u posjedu, istina loše, crno-bijele kopije karte Slovenije, prve koju su Slovenci sami nacrtali u vrijeme propasti Jugoslavije. Bila je to stranica karte iz 1991., a bila je osobita po tome što su stručnjaci Geodetskog zavoda Slovenije na karti nacrtali i razgraničenje s Hrvatskom, uključujući i ono na moru. Tako su povukli i granicu duž Piranskog zaljeva, podijelivši ga popola, dakle u skladu s međunarodnim pravom, držeći se crte sredine. Kačićevo se uzbuđenje prenijelo na Budišu, jer su obojica shvaćali da u rukama imaju svojevrsni sveti gral kartografa – dokaz da su Slovenci još 1991. priznavali da s Hrvatskom u podjeli Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale kako su zaljev Hrvati kasnije voljeli nazivati, nema nikakvog spora!
No, taj sveti gral bio je tek potencijalni, jer Kačić nije mogao nigdje pronaći original te karte. A kopija se, naravno, ne računa. Karta nije publicirana, premda se Budiša jako potrudio pronaći izvorni dokument. Jedino što se znalo jest da je karta objavljena sredinom 1991., u The Timesovom Atlasu svijeta, u izdanju “Cankarjeve založbe”. U Založbi su, kako je u tijeku bio raspad Jugoslavije, preuzeli engleski izvornik i dodali, za područje Slovenije i susjednih jugoslavenskih zemalja, još 38 stranica. Karte Slovenije, koja uključuje i dijelove Hrvatske, napravili su sami, i to u većem mjerilu no što su karte engleskog izvornika. Prolazili su mjeseci, godine, no Budiša nikako nije mogao ući u trag tom “nevidljivom” slovenskom Atlasu. Nije ga više bilo u prodaji, a zamijenili su ga drugim izdanjima, gdje tog “popola” razgraničenja s Hrvatskom više nije bilo. Pokušao je i u antikvarijatima, no tog “prvijenca” od Atlasa nije nigdje bilo. Tu i tamo, na webu, na forumima netko se podsjetio te karte, no sve su to bili anonimci. Ipak, to je bio znak da netko čuva taj Atlas u svom domu.
Prije petnaestak dana, nakon što je u hrvatskim medijima preneseno veliko uzbuđenje slovenske javnosti, a nakon otkrića slovenske Uprave za pomorstvo da su kartografi Hidrografskog ureda Ujedinjenog Kraljevstva iz Londona izdali pomorske karte s ucrtanom morskom granicom između Hrvatske i Slovenije na sredini Piranskog zaljeva – Budiša je upalio kompjutor i pokušao još jednom potražiti nestali slovenski Atlas iz 1991. Ako su se u Sloveniji toliko uzbudili oko britanske karte, pomislio je, gdje je granica ucrtana sredinom zaljeva, dakle prema stajalištu koje zastupa hrvatska politika već 25 godina, kako bi tek reagirali na dokaz da su sami nacrtali istovjetnu kartu još te, sada već daleke 1991.!? Ukucao je podatke i poslao zahtjev jednom slovenskom antikvarijatu. I ubrzo je dobio odgovor da se tražena knjiga nalazi kod jednog slovenskog građanina u Primorskoj, u okolici Kopra i da ju je spreman prodati.
Originalni primjerak
Budiša, premda umirovljeni političar, naučio je neke političke lekcije pa je cijelu njegovu operaciju kupnje Atlasa obavljala njemu bliska osoba umjesto njega, jer i u Sloveniji znaju da je Budiša njihov suparnik kad je u pitanju razgraničenje u zaljevu. Uglavnom, nakon što je platio nekih desetak eura i još toliko za poštarinu, do Budiše je stigao u karton zapakiran Atlas. Potraga za njim trajala je dvanaestak godina pa je prvo listanje Atlasa bilo poprilično uzbudljivo. Listao je, listao i došao do karte Slovenije. No, uzbuđenje se pretvorilo u razočaranje, jer na prvoj karti nije bila ucrtana i granica s Hrvatskom na moru. Razočaran, nastavio je listati dalje od te stranice... Raspoloženje mu se naglo popravilo. Na 102. stranici Atlasa, pod nazivom “Zahodna Hrvatska” (Zapadna Hrvatska), slovenski su kartografi ucrtali, debelom crnom crtom, razgraničenje i na moru. Pun pogodak, linija je išla onako “kako treba”, sredinom Piranskog zaljeva! Sveti gral je nađen. I to punovrijedan, jer u rukama Budiše našao se originalni primjerak prve karte koju je tijekom odcjepljenja od Jugoslavije nacrtala nova slovenska država. Ima neke univerzalne pravde u tomu što je upravo Budiša uspio pronaći ovaj materijalni dokaz da je Hrvatska od početka u pravu kada je godinama zastupala stajalište o razgraničenju na moru po sredini zaljeva. Prije više od 14 godina, Budiša, tada zamjenik premijera Ivice Račana, napustio je koalicijsku Vladu i izašao iz nje uglavnom zbog toga jer se protivio sporazumu sa Slovenijom koji je gurao Račan. Počelo je sa, za hrvatsku stranu nepovoljnim, sporazumom o nuklearki u Krškom, a završilo, barem što se Budiše tiče, katastrofom, usuglašavanjem sporazuma Račan-Drnovšek iz 2001., prema kojemu bi Sloveniji pripalo 80 posto zaljeva i čime bi ona dobila i pristup međunarodnim vodama. Hrvatski parlament kasnije je sporazum odbio, a potpis opunomoćenice hrvatske Vlade Olge Kresović-Rogulje proglašen je “parafom bez pravnog značenja”. Naravno da je slovenska strana otad smatrala taj paraf kao puno prihvaćanje sporazuma. Budiši je cijela situacija bila neizdrživa, a već je bio jako načet sumnjom kada je Račan bio prihvatio haaške optužnice protiv hrvatskih generala, pa je, kao osoba koja je robijala zbog hrvatstva, radije časno napustio tu Vladu.
Kotu Trdinova vrha visokog 1178 metara slovenski su geodeti i kartografi ucrtali unutar granica Hrvatske, pa se tako, eto, potvrđuje da i tu nema nikakvog spora, nego je riječ o hrvatskom teritoriju
Karta koju objavljuje Večernji list uistinu ima status posebno vrijednog dokaza, možda i ključnog o tome da je istina o razgraničenju u zaljevu na hrvatskoj strani. Karta je rađena sredinom proljeća 1991., a objavljena nekoliko mjeseci poslije kada se bivša država raspala. U predgovoru Atlasa izdavač Cankarjeva založba objašnjava kako je Atlas nastao u uvjetima velikih promjena u Sloveniji i njezinom susjedstvu. Naglašavaju da su drugi dio Atlasa pripremili domaći stručnjaci i Sloveniju su već predstavljali kao samostalnu državu. Dodali su i susjedne države u većem mjerilu nego u Timesovom originalu “jer smatramo da moramo svoje susjedstvo poznavati bolje nego udaljene države”.
Slovenski memorandum
Dvije godine poslije, u proljeće 1993., slovenski parlament donio je memorandum o cjelovitosti Piranskog zaljeva u kojemu tvrde kako cijeli zaljev pripada Sloveniji i kako iz toga proizlazi i slovensko pravo na povećavanje teritorijalnog mora i nesmetan prolaz do međunarodnih voda. Hrvatsku je, kako je ona od početka smatrala, to otvoreno teritorijalno posezanje jako razočaralo i razljutilo. Shvaćeno je to kao slovenski nož u leđa jer to je vrijeme kada Hrvatska stoji loše, trećina teritorija joj je okupirana, a ona je pod teretom stotina tisuća izbjeglica iz okupiranih hrvatskih krajeva, kao i pola milijuna prognanih Bošnjaka i Hrvata iz BiH. Taj “detalj” naravno da je poslije, pa sve i do danas, znatno opterećivao dobrosusjedske odnose sa Slovenijom, koja je cijelo ovo vrijeme nastavila hladnom politikom pritiska i ucjene. Spor je kulminirao u 2000-ima, kada su se nizali incidenti na moru, od kojih je nekoliko bilo na granici upotrebe oružja. Granice nisu usuglašene, no ipak je na kraju dogovoren održivi režim za ribare, pa su incidenti jako smanjeni. Zaoštrilo se ponovno krajem pregovora Hrvatske o ulasku u EU kada nas je Slovenija dvije godine, 2008. i 2009., potpuno blokirala. Uz velike muke i pomoć EU i SAD-a, dogovorena je arbitraža, pa je Hrvatska naposljetku uspjela ući u EU. Arbitraža je trajala godinama pred posebnim Arbitražnim sudom, a pred sam kraj postupka, prije više od godinu i pol dana, izbio je veliki skandal. Večernji list otkrio je transkript telefonskog razgovora između slovenskog suca u arbitraži Jerneja Sekoleca, koji je kontaktirao sa službenicom slovenske vlade Simonom Drenik. Razgovarali su 5. studenoga 2014., a Sekolec se potužio kako je granica na kopnu još otvorena, te kako nije zadovoljan tijekom rasprave. No, Sekolec je službenici slovenskog MVP-a prenio detalje iz povjerljive diskusije predsjednika Suda Gilberta Guillaumea i ostalih arbitara. Predsjednik Suda mu je kazao još na početku postupka kako su “Slovenci dobili što su htjeli na moru” te da najmanje dvije trećine zaljeva ide Sloveniji. Predsjednik Suda rekao je Slovencima da, kako su dobili što su htjeli na moru, ne bi trebali navaljivati na kopnu.
Prekid arbitraže
Te stavove Sokolec je ponovio i u drugom telefonskom razgovoru u siječnju 2015. Ti transkripti pokazali su da će arbitri uzeti kao relevantnim sporazum Račan-Drnovšek, kojim je tadašnji hrvatski premijer Račan prepustio Sloveniji dio hrvatskog teritorija. Reakcije u hrvatskoj javnosti i politici bile su burne nakon objave ovih transkripata u Večernjem listu, te je brzo stvoren parlamentarni konsenzus oko toga da Hrvatska definitivno izlazi iz takve arbitraže. Arbitražni sud i Europska komisija priznali su da je došlo do propusta u arbitraži, no ipak su smatrali da je svejedno treba nastaviti i dovršiti. Hrvatska se s time nije složila i otad traži formalnopravni put za prekid arbitraže. Arbitražni sud svejedno je nastavio s radom i ovih je dana zainteresiranim stranama poslao poziv da, ako još imaju čime pridonijeti arbitraži, to učine. Slovenija je odgovorila da nema više nikakvih stavova i dokumenata, a Hrvatska na poziv nije ni odgovorila. Bez obzira na to što je stav hrvatske politike da je arbitraža definitivno propala jer je isuviše kompromitirana, objava karte iz slovenskog Atlasa iz 1991. vjerojatno je novi i ključni dokaz koji bi se morao odraziti i na dovršetak arbitraže.
Nepobitna je činjenica da je stručni tim Geodetskog zavoda, dakle ugledne državne ustanove Slovenije, napravio kartu na kojoj pola Piranskog zaljeva pripada Sloveniji, a pola Hrvatskoj. Podjela zaljeva crtom sredine temeljena na međunarodnom je pravu i slaže se s rješenjem koje Hrvatska zagovara od početka. Karta dokazuje da su slovenski političari kasnije zbog teritorijalnih pretenzija promijenili stav i svojih stručnjaka te otad postavljaju zahtjeve da cijeli Piranski zaljev pripadne Sloveniji. Za razliku od parafiranog sporazuma Račan-Drnovšek iz 2001., koji je Hrvatskoj ipak davao dio mora u zaljevu, u dubini od nekih 300 metara od obale, aktualne slovenske karte koje se povremeno publiciraju debelom crnom linijom granicu stavljaju duž konfiguracije istarske obale s naše strane tako da de facto zastupaju još neviđeno rješenje po kojem kopno pripada Hrvatskoj, ali čim zamočiš prst u more, ušao si u Sloveniju. Tim za pravnu znanost maštovitim rješenjem Slovenci vuku granicu prema otvorenom moru i pokušavaju dobiti još par desetaka četvornih kilometara hrvatskog mora.
Što će sada reći Erjavec
Atlas sadrži još jednu zanimljivu kartu. Na 85. stranici, koja prikazuje zapadni dio Slovenije, daje se odgovor na dvojbu oko još jedne neuralgične granične točke između Slovenije i Hrvatske. Riječ je o razgraničenju na vrhu Žumberka kod Sv. Gere ili Trdinova vrha, kako ga nazivaju u Sloveniji. Kotu Trdinova vrha visokog 1178 metara slovenski su geodeti i kartografi ucrtali unutar granica Hrvatske, pa se tako, eto, potvrđuje da i tu nema nikakvog spora, nego je riječ o hrvatskom teritoriju. Valja spomenuti da od 1991., kada je JNA napustila obližnji vojni objekt, za koji čak Slovenci priznaju da se nalazi unutar hrvatskog teritorija, koriste slovenske tajne službe koje odande elektronički nadziru sav informacijski promet i komunikaciju duboko u Hrvatsku.
Nakon što je javnosti otkriven britanski zemljovid na kojemu se zaljev dijeli popola, ministar vanjskih poslova Slovenije Karl Erjavec minimizirao je cijeli događaj izjavom kako “uopće nije važno kakve zemljovide izdaju u V. Britaniji. I sami lako nacrtate svoju pomorsku kartu i svoju granicu”. Sa zanimanjem sada očekujemo reakciju ministra Erjaveca na ovu kartu, koju su nacrtali – sami Slovenci.
>> Granica više puta pomicana, uvijek na štetu Hrvatske
Neki dan su Britanci pokazali mapu, njihov pomorski institut, i možemo mi misliti o Britancima što hoćemo, ali oni u takvim stvarima ne griješe. I oni su naravno povukli crtu po sredini jer je to jedino u skladu s međunarodnim pravom, i zato je ta nazovi arbitraža EU-a odavno trebala utvrditi da je riječ o neosporno hrvatskom teritoriju, a ne tamo dogovarati mito da bi se opet preko leđa Hrvata uvodilo nekakave čudne inovacije u međunarodno pravo. Nismo mi ničiji pokusni kunići, to je naše i to je cijela priča, a nek administracija EU-a, Slovenci i slični maknu prste s našega i sve će biti u redu.