Ivo Kujundžić

'Spasio sam život Bakariću, a Veselicu sam nagovorio da ne bježi van jer će ga ubiti kao i Bušića'

01.02.2017., Zagreb  - Presnimke fotografija Ive Kujundzica. DKS_56150410 Photo: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
1/7
28.02.2017.
u 08:03

Hrvatski disident koji je robijao u Staroj Gradiški ima nevjerojatan životni put: dok se kao hrvatski nacionalist družio s Markom Veselicom, kao liječnik je spašavao živote tadašnjim komunističkim čelnicima

Imoćanin dr. Ivo Kujundžić (87), poznati hrvatski liječnik, disident i uznik u vrijeme komunizma, govori o nevjerojatnom životnom putu – odrastanju i školovanju, zatvorskim danima, prijateljstvu s hrvatskim disidentima u vrijeme komunizma, sukobu s tadašnjim moćnicima, spašavanju Bakarića, ustrojavanju hrvatskog saniteta 1991. i o mnogočemu drugome. Dr. Kujundžić držao se liječničke etike i kad je to bilo teško, unatoč svemu.

Rođen je 1929. u Ivanbegovini, selu desetak kilometara od Imotskoga odakle je i aktualni ministar zdravlja kojem je politički uzor i mentor. Kujundžić je u politiku ušao kao dječak nakon što ga je žandar udario nogom u stražnjicu. Naime, 1938., za vrijeme izbora u Kraljevini Jugoslaviji, Kujundžić se vraćao s brda Gradine goneći pred sobom kravu. Zbog straha od priča o vukodlacima i vilama oponašajući starije vikao je: “Živjela Hrvatska” da bi rastjerao strah.

– Ispod jednoga hrasta sjede dva žandara. Jedan skoči: “Što pričaš, p... ti materina!?“. Ukočio sam se, a on me udario nogom da sam odletio nekoliko metara. Naravno da sam se pitao u čemu je zlo ako sam vikao “Živjela Hrvatska”.

Pohađao je od 1940. građansku školu u Imotskome i svaki dan pješačio 20 kilometara. No, 1941. građanska je škola ukinuta, a Imotski je dobio gimnaziju.

– Nekoliko dana prije 10. travnja nekoliko tisuća četnika iz Mostara je pošlo prema zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini pobiti Hrvate koje su krivili za propast Kraljevine Jugoslavije. Onda su naši mladići s lovačkim puškama išli zaustaviti četnike da ne prodru u naše krajeve – kaže Kujundžić.

Spasio oca od četnika

Četnici su i 1943., nakon što su partizani najprije osvojili Imotski i potom se povukli iz njega, prodrli u zapadnu Hercegovinu te zapalili i poklali koga su stigli.

– Četnici su kod nas samo prošli, nisu ubijali, ali je zaostala grupa pljačkala. Dvojica četnika ušla su u našu kuću, zgrabila mojega oca za kosu i stavila mu nož pod grlo, a jedan je rekao: “Pare ili ću te zaklati!” A ja sam skočio i zavikao: “Nemojte mi klati ćaću, dat ćemo vam novac!” A četnik viče: “Mali, gdje je novac?” Kako smo nekoliko dana prije prodali vino i rakiju da bismo kupili žito, imali smo novac. Osim novca, četnik je uzeo očev srebreni džepni sat koji mu je brat iz Amerike poslao i još mene natjerao da vičem: “Živio kralj Petar!” I vikao sam, ali je otac ostao živ. Nakon toga niti smo imali što prodati niti što jesti. Međutim, kad je za to doznao Ivić Todorić, djed Ivice Todorića, poslao nam je dvije vreće kukuruza. Ivić je tada bio imućan jer se vratio s rada iz Belgije. Moj je otac poznavao Ivića Todorića jer mu je kao zidar, klesar i tesar gradio staru kuću u Zmijavcima – prisjeća se Kujundžić.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, bilanca je za Imotsku krajinu bila više nego poražavajuća: komunisti su ubili oko 2000 momaka, uglavnom ratnih zarobljenika, a mala Ivanbegovina izgubila je njih 27.

Godine 1945. u Imotskom je otvoren besplatan dom za đake iz okolice, za mladog Kujundžića nije bilo mjesta s obrazloženjem da članovi njegove obitelji “nisu bili simpatizeri partizana”. Pa ipak, školovanje je nastavio u Sinju gdje je bio smješten u domu.

Foto: zvonimir ferina

Dr. Ivo Kujundžić s medicinskom ekipom u Đakovu 1991.

– U sobi nas je bilo 35, a Tito se još nije bio posvadio sa Staljinom pa se pjevalo Staljinu: “Oj, Staljine, zdravo, zdravo, sve što radiš imaš pravo!” Kako sam se spremao za ispit, nisam mogao učiti jer su pjevali. U meni je južnjak eksplodirao, ja pošaljem k vragu i njih i Staljina – prisjeća se Kujundžić.

Dani s Vrdoljakom

Treći dan od toga Kujundžić je, uz popratne govorancije pred svim učenicima, javno izbačen iz svih đačkih domova Jugoslavije za sva vremena zato što je “uvrijedio svijetli lik druga Staljina”. Nije mu preostalo ništa drugo nego se za nekoliko dana pješice uputiti od Sinja prema Trilju. Na sedmom kilometru od Sinja na motorkotaču, u oblaku prašine, na trokolici, sustigli su ga vođe omladine u školi i SKOJ-evci Dušan Šolaja i Đorđe Marijanović iz Knina te Josip Franić s Pelješca.

– Franić zavika: “Stani, banditu! Kofer dolje, otvori ga!” Pregledali su mi kofer, ali nisu našli ništa zabranjeno. A onda Franić reče: “Idi , banditu, ti si od sada za nas građanski mrtav”. Šutio sam.

Nakon svega Kujundžić je gimnaziju nastavio u Osijeku.

– Školovao sam se tako da sam ljeti radio na vršilici. Zaradio bih 500-600 kg pšenice što bih poslao roditeljima, a oni bi vino i rakiju prodali i tako su mene školovali.

U generaciji iza Kujundžićeve u osječkoj gimnaziji bio je još jedan poznati Imoćanin. Antun Vrdoljak. Družili su se.

– On je morao napustiti Imotski. Strica njegova, direktora gimnazije u Imotskom, partizani su ubili 1945.

Po završetku gimnazije Kujundžić je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu. Stanje u zemlji u to vrijeme nije bilo dobro, a među Hrvatima se počelo razvijati nezadovoljstvo.

– Mi studenti o tome smo diskutirali i stvorili prvu tajnu organizaciju Hrvatski pokret otpora (HPO) u kojem su bila djeca i domobrana i partizana i ustaša – nastavlja.

Organizacija je bila formirana po sustavu trojki, a imala je članove u Zagrebu, Karlovcu, Sarajevu, Đakovu, Osijeku, Splitu. Osim Kujundžića, u HPO-u su, među ostalim, bili Marijan Rudež iz Vinjana Gornjih, Stanislav Janović i Jakša Kušan, koji je bio predsjednik. Organizacija je funkcionirala dvije godine.

Kad je “provaljena”, Kušan je pobjegao u London gdje je poslije uređivao Novu Hrvatsku, a Rudež u Španjolsku i Ameriku. Ostalima se sudilo u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu. U Zagrebu je prvooptuženi bio Stanislav Janović, podrijetlom iz Boke Kotorske, a drugooptuženi Kujundžić. Član zagrebačke podružnice bio je i dr. Ante Korljan, ali nikad nije otkriven, a prijatelji ga nisu prokazali. Među optuženicima su bile i dvije žene, Zorka Zane, žena Branimira Donata, i Srna Piljac, udana Matijević, kojima se također sudilo u Zagrebu. Dr. Kujundžić, drugooptuženi, proveo je u zatvoru tri godine, od 1956. do 1959., od čega je godinu dana proveo u samici u Staroj Gradiški.

– Kad su nas doveli u Staru Gradišku među zatvorenike, pita me jedan Đorđe za podatke, ime, prezime, zanimanje i pismenost. “Apsolvent medicine”, rekao sam. A on me gleda i pita: “Pismenost?” “Ne razumijem.” “Znaš li ćirilicu i latinicu?” “Ne znam pisanu ćirilicu, znam tiskanu”. A on tamo zapisa – Apsolvent medicine, polupismen.

Upravitelj zatvora bio je Stevan Grbić, koji je imao sljedeću taktiku: ako ne može nekoga pridobiti za suradnika, onda mu treba uništiti život. Kujundžić je u zatvoru dobio upalu bubrega i temperaturu višu od 40 stupnjeva jer je radio po kiši i snijegu, ali su mu svejedno davali pogrešan antibiotik.

Tuđman i telefon

– Tamošnji liječnik nije me mogao živa vidjeti jer je bio suradnik Udbe kao student. Mokrio sam krv, a on mi je dao antibiotik koji nije imao utjecaja na upale bubrega. Stoga sam odlučio – ili ću biti mrtav ili će me liječiti – kaže Kujundžić koji je uspio u svom naumu da opet bude primljen na liječenje. Uspio se izliječiti jer je uzorak mokraće poslan na analizu u laboratorij u Zagreb nakon čega je propisan odgovarajući antibiotik. Čim je izliječen, Kujundžić je vraćen u zatvorski pogon da plete košare.

Njegova prijatelja Janovića uprava zatvora htjela je natjerati da radi nepripremljen na stroju na kojem su zatvorenici često gubili dijelove šake jer nisu bili uvježbani. Janović je štrajkao glađu, a Kujundžić se solidarizirao s prijateljem i upravi zatvora napisao oštro pismo o tome kako “krše zakon i uništavaju zdravlje i osakaćene ljude vraćaju društvu”. Janović je zbog toga premješten na Goli otok, a Kujundžić je završio u samici.

Kad je nakon tri godine pušten iz zatvora, počeo je intenzivno učiti, a nakon što je diplomirao, dobio je mjesto u Stanici hitne pomoći u Zagrebu. I vrlo brzo postao je jedan od četiri najbolja liječnika hitne pomoći u Zagrebu.

– Mene su slali u najteže situacije, pa čak i kad je u pitanju bio prvi čovjek Partije u Hrvatskoj, Bakarić, koji je bio teško bolestan. To je bilo 1973. ili 1974. Zatekao sam ga nepokretnog, držao sam mu kisik i doveo ga u bolnicu – prisjeća se Kujundžić.

A kad je poznati prof. dr. Oberhofer u Vinogradskoj raspisao natječaj za radno mjesto kirurga šake, od 20-ak kandidata izabrao je Kujundžića i još jednoga. Međutim, tome se usprotivio Tode Ćuruvija, moćni partijski čovjek i tadašnji republički ministar zdravlja. Tode Ćuruvija poznavao se s Kujundžićem s fakulteta, ali je specijalizaciju htio za člana svoje rodbine koji je radio u Domu zdravlja u Maksimiru. Stoga se temperamentni Imoćanin uputio ravno u ured Tode Ćuruvije.

– Ulazim, on stavio prst u uho, naslonio se na stol, a ja ga pitam: “Zašto ste mi poništili specijalizaciju?” “Dok sam ja ovdje, ti nećeš dobiti specijalizaciju”. “Dobro, da znam tko mi je stao na put. Zapamtite, ako ste vi Kninjanin, i ja sam Imoćanin, moji će vašima zapamtiti“, odbrusio je Kujundžić i otišao.

Zvao je i ured Vladimira Bakarića kojem je spasio život, ali nije primljen. Obratio se i Veci Holjevcu, tada već bivšem gradonačelniku Zagreba, koji je radio u Matici iseljenika.

– I dođem ja k njemu, a on kaže: “Doktore, smirite se, ovo što se vama događa u malom, to se u velikom događa hrvatskom narodu”. Pomislio sam da me provocira. “Kako je moguće da je od vas 20 Hrvata kojima sam se obratio jači jedan Srbin?” “Doktore, njihovo je vrijeme. Smirite se. Otada smo bili prijatelji”.

Udba je i dalje lažnim optužbama pokušavala diskreditirati dr. Kujundžića, ali u tome nije uspjela. Kujundžić je, naime, izbjegavao izlaziti jer su ga pratili. Družio se u svojoj kući s pokojnim Vecom Holjevcem, ponekad Tuđmanom, a najčešće s Markom Veselicom.

– Pokojni Tuđman upozorio me da se stan ne može prisluškivati ako se telefon isključi iz telefonskog kruga i ja sam se tih pravila strogo držao.

Kujundžić je mogao odahnuti tek kad je Tode Ćuruvija imenovan za jugoslavenskog ambasadora u Kanadi. Slavko Ćuruvija, nećak Tode Ćuruvije i poznati srpski novinar kojeg je Milošević dao likvidirati 1999., 90-ih je godina, ne znajući kako se Tode Ćuruvija ponio prema dr. Kujundžiću, zamolio doktora u Hrvatskom uredu u Beogradu da mu bude “link” prema Slobodnoj Dalmaciji. A kad je čuo za tu priču, za strica je rekao: “To je lud i zločest čovjek!”

Nakon što je u relativno kasnoj dobi dobio specijalizaciju, Kujundžić je iz Stanice hitne pomoći Zagreb prešao raditi u Merkur na kirurški odjel.

– Na Odjelu za operaciju krvnih žila bio je prof. Brala koji je bio partizan i ugledan član partije, ali je najradije htio da mu ja anesteziram pacijente koje je operirao. Ljudima iz Udbe, koji su se raspitivali za mene, govorio je: “Pustite ga na miru, on je visoko etičan i vrhunski je stručnjak”.

Budući da je bio cijenjen liječnik, Kujundžić je svojim kolegama kao pacijente znao preporučivati hrvatske disidente koji su zbog toga imali dobru medicinsku skrb te im pomagao. Brunu Bušića, prije bijega u inozemstvo, Kujundžić je ispratio i dao mu novac za put.

Naš špijun u Beogradu

– Kad je Bruno ubijen, shvatio sam da je Udbi to ovdje teže učiniti nego vani. I kad je Marko Veselica trebao dugi put ići u zatvor, htio je pobjeći iz zemlje, ali sam ga ja nagovorio da ne ide i da radije prihvati zatvor, barem će ostati živ. Jer, ako ode vani, čeka ga Bušićeva sudbina. S tim se složio i njegov odvjetnik Nikola Muslim.

Nakon demokratskih promjena Marija Brajko i Andrija Hebrang pozvali su krajem 1990. Kujundžića da na tri lokacije organizira tajnu rezervu lijekova koji su potrebni u hitnim intervencijama, ako JNA bude ratovala i razarala Zagreb. Tuđman mu je nudio da bude organizator saniteta u HV-u, međutim, odbio je, radije je sa svojom ekipom išao na teren. Bio je organizator i koordinator saniteta MUP-a s činom inspektora prve klase što je u rangu brigadira u vojsci.

Foto: Privatna arhiva

Povratak s Velebita u Zagreb gdje ga dočekao i unuk Domagoj

– Prošao sam nekoliko ratišta. Bio sam Đakovu, Slavonskom Brodu, Donjem Miholjcu, na Banovini, u selima Križ i Gornje Mokrice, Petrinji, Glini, na Velebitu na lokalitetu Ivine vodice. Bio sam zapovjednik saniteta MUP-a od Gospića do Starigrada. U Lukovu Šugarju primali smo sve ranjenike i prevozili ih u Zadar, Rijeku, Karlobag, Šibenik. Bio sam angažiran i kad je bila akcija Maslenica.

Koliko se Kujundžić držao liječničke etike, govori činjenica da je, na primjer, u Vinkovcima 1991. spasio život jednom oficiru KOS-a, Srbinu iz južne Srbije.

– Kad je došlo do sukoba između naših i JNA, jedan oficir KOS-a bio je pogođen s četiri metka u kafiću i doveden k meni u bolnicu. Priključim ga na infuziju i kažem: “Moram vas operirati, ali mi morate vjerovati da ćemo učiniti sve što je moguće”. A on čita ime na mojoj kuti i kaže: “Znamo mi da se vi držite lekarske etike!” Znači, imali su među nama špijune. Četiri sata smo ga operirali i spasili. Poslije je razmijenjen, došao je helikopter po njega iz Beograda – kaže Kujundžić.

Bio je i u hrvatskoj ekipi koja je, poslije pada Vukovara, trebala preuzeti ranjenike iz Vukovara u Dvorovima kod Bijeljine. Međutim, u Dvorovima su ga pretukli.

– Tamo je bio jedan psihopat. Kad je jednoj teško ranjenoj ženi bez obje noge rekao da je ustašica, uzvratio sam: “Čovječe, kakva ustašica, vidiš da je sirota ranjena žena”. “Nisi ti lekar nego ustaški bojnik.” I udari me šakom da mi je bilo zatvoreno lijevo oko. Spasio me dr. Ćorušić i povukao za leđa jer sam ja mislio ovoga udariti.

Prije operacija Bljesak i Oluja 1994. Tuđman je dogovorio otvaranje Hrvatskog ureda u Beogradu, koje je poslije postalo veleposlanstvo. Dr. Zvonimir Marković imenovan je voditeljem Ureda, dr. Kujundžić bio je savjetnik za humanitarne poslove, a u njihovoj ekipi još je bio i akademik Dušan Bilandžić.

– Imali smo mi jednoga koji je bio vrlo blizak tamošnjim strukturama. Znao nam je prišaptati što se događa, kad Srbi od Rusa dobiju oružje i slično.

U povodu akcije Oluja, prvi čovjek Ureda, Marković, povučen je u Zagreb, Bilandžić je također opozvan, a Ured je nastavio voditi dr. Kujundžić.

– Do Oluje Srbi su bili spremni na svako siromaštvo, svaku žrtvu, samo da se ostvari san o Velikoj Srbiji. Međutim, nakon Oluje, što je prikazano kao najveći poraz Srbije nakon Kosova, nastupilo je silno razočaranje – kaže Kujundžić.

Izbjegli Srbi dolazili su u Ured RH i otkrivali razne tajne.

– Javili su se Srbi čije su članove obitelji ubili njihovi. Sva sam imena zabilježio i poslao u Haag. Mogu vam reći da se oko 24 tisuće Srba javilo da bi htjeli odmah natrag u Hrvatsku, da su ih njihovi natjerali na odlazak.

Za četiri godine provedene u Hrvatskom uredu u Beogradu Kujundžić je obavio 4976 razgovora. Dosta energije uložio je spašavajući Hrvate, ali i Bošnjake koji su bili ugroženi u Srbiji.

Nakon svega, Kujundžić hrvatskim vlastima zamjera to što nisu favorizirale Srbe koji su bili na hrvatskoj strani, posebno one u MUP-u.

>>Imao je siromašno djetinjstvo pa je već s 14 godina radio po bauštelama

>>Strastveno je sanjao i deset godina robijao za Hrvatsku

>>Hrvatski Mandela: bio je označen kao vođa 'kontrarevolucije', danas u kritičnom stanju leži na Rebru

Komentara 35

CR
CROLINDA
08:33 28.02.2017.

Trg maszločinca maršala iz pakla, neprijatelja i progonitelja ideje o hrvatskoj državnosti, koji je izvršio mirnodopski genocid nad Hrvatima pod hitno preimenovati u trg Marka Veselice ili u Trg Brune Bušića na primjer - tako da duše iz jama počinučinu i da njihovim bližnjima zarastu rane i da ostali krenu u pomirenu i pravednu budućnost

CR
CROLINDA
08:26 28.02.2017.

država Hrvatska iako već punoljetna je i danas u raljama nelustrirane djece komunizma - i dandanas nam oni sude i propisuju svoja dvojstruka mjerila i svoju lažnu "antifašističku" istinu i agresivno promiču kroz politiku kojekakve udruge medije i takozvanu kulturulturu i takozvanu umjetnost sve što je antihrvatsko i antikatoličko

PA
Pax
09:16 28.02.2017.

Dr Ivo Kujundzic legenda!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije